четвртак, 25. август 2011.

AMBIVALENTNOST





Pre desetak godina prijateljica mi je kucala  tekst za neki kongres. U to vreme nisam uopšte koristila internet i za mene je kuckanje po tastaturi bilo ravno sviranju na klaviru (koji ne znam da sviram). Njene ruke su prosto letele, tako je brza bila. O čemu kucka, nije ni obraćala pažnju. U jednom trenutku sam joj izdiktirala rečenicu u kojoj je bila reč "ambivalentnost". Zastala je i rekla: "Što je lepa reč". Nasmejale smo se, malo zastale, pa nastavile. Povremeno bismo se samo pogledale, neka bi izgovorila "ambivalentnost" i na licu bi nam se pojavio smešak.
Reč mi i danas lepo zvuči.
Ali nije u pitanju samo zvučnost. Sviđa mi se i njeno značenje u psihološkom smislu.

Ambivalentnost  je jedna vrsta unutrašnjeg konflikta. Unutrašnji konflikt postoji kada istovremeno definišemo realnost na dva različita, međusobno suprotstavljena načina. Ta međusobna suprotstavljenost dvaju pogleda na život može se ogledati u tome da jedan isti psihički objekat istovremeno sagledavamo kao pozitivan i kao negativan, kao koristan i kao štetan.
Ti psihički objekti povodom kojih smo ambivalentni mogu biti različite stvari.

Ovog jutra sam razmišljala o svojoj ambivalentnosti prema fizičkom vežbanju.
Redovno se bavim plivanjem ili nekim drugim sportom vezanim za vodu. Poslednjih mesec dana nekako mi se ništa od toga ne radi. Govorim sebi da se saberem i skoncentrišem, čak i odem na Tašmajdan. Tašmajdanski park su  renovirali i izgleda potpuno novo i sveže. Uvek prolazim kroz njega na putu do bazena.
Primetila sam jednu stvar: sve češće i češće zastanem, skoro nesvesno, pored one spomen- ploče za decu stradalu u NATO bombardovanju, na kojoj piše: "Bili smo samo deca". Ta rečenica me i ljudski, ali nekako i potpuno lično dotakne. Napisana je i na engleskom: " We were just  children". U poslednje vreme sam se baš bacila na usavršavanje svog engleskog. I dok tako stojim i čitam tu rečenicu, na srpskom i na engleskom, osetim neko grčenje u stomaku i zebnju.

Ovo povezujem sa svojom ambivalentnošću prema fizičkom vežbanju. Znam da je to dobro, i uživam u tome. To je deo mene koji je brižan prema samoj sebi. S druge strane, jedan deo mene ima potrebu da kada se oseća neraspoloženo, ne radi ništa. Samo bi da sedi i gleda u prazno (taj deo mi je nerazumljiv).  Ovo su dva poprilično suprotstavljena pogleda na svet - aktivan i pasivan odnos prema životu.
Ambivalentnost kao reč lepo zvuči, ali nije baš prijatno stanje ukoliko se produži.
Šta da se radi?
Po mom mišljenju, najdugotrajnije rezultate daje nepristrasan odnos svesti prema psihičkim sadržajima, prema stranama u konfliktu. Da doživimo i onaj deo ličnosti koji nam nije  razumljiv kao svoje ja.

Rečenica: "Bili smo samo deca" me asocira na period detinjstva, na rana jutra kada je trebalo da se spremim i idem u školu, a meni se samo ostajalo kod kuće. Ono što bih sada uradila u toj situaciji je da ostanem kod kuće. Da vidim zašto mi se ne ide. Volela sam da učim, i to sigurno ne bi dovelo do toga da "popustim" u školi. Pokazala bih više saosećanja prema toj Danijeli. Bila je samo dete.
Mislim da je dobro rešenje ambivalentnosti  celovit i nepristrasni odnos svesti prema delovima ličnosti. Ovo je u stvari psihički pojam koji je najbliži onome sto samoljubav jeste. Ljubav se uvek odnosi na celinu, tako da celovit odnos jeste najpribližniji ljubavi.
Ljubav prema sebi u situaciji unutrašnjeg konflikta znači voleti obe strane u konfliktu, voleti sam konflikt i ceo proces njegovog rešavanja. Ovo  može biti čudno, zato što mnogi od nas imaju negativan odnos prema konfliktima, kako u odnosima sa drugima, tako i u unutrasnjoj dinamici. Konfilikt i pokušaj njegovog rešavanja se često  doživljavaju kao negacija ljubavi. Ako ih i ne smatramo za negaciju ljubavi u svakom slučaju nam nimalo ne prijaju, ometaju nam svakodnevicu i psihički su naporni. Ljubav prema sebi se upravo ogleda u svesnosti da je jedino dugoročno rešenje konflikta moguće ako taj konflikt volimo i ako imamo strpljenja i ljubavi za ceo proces njegovog rešavanja. Ovo strpljenje se zasniva na veri u sebe, i na svesnosti da smo mi vredni toga.
 

Danijela













Photo by Nemanja Stojanović



8 коментара:

  1. Ja bih tabli dodao malo Buntovnog Deteta: Bili smo samo deca majku vam jebem fašističku!

    ОдговориИзбриши
  2. Kao što rekoh, ovo me dotiče i ljudski i sasvim lično. Reagujem i iz svog Odraslog i iz Slobodnog Deteta. Tvoju psovku ostavljam jer ne vređa ličnost, već osuđuje postupak.

    ОдговориИзбриши
  3. Poštovana Danijela

    uh,uh...

    prvo komentar "majku j..."
    je odraz dugog unutrašnjeg konflikta, tako da ga treba obrisati,a čoveka uputiti da rešava svoj primarni problem, umesto što rešava nesto sasvim sporedno...

    dalje

    *Ovo povezujem sa svojom ambivalentnošću prema fizičkom vežbanju. Znam da je to dobro, i uživam u tome. To je deo mene koji je brižan prema samoj sebi. S druge strane, jedan deo mene ima potrebu da kada se oseća neraspoloženo, ne radi ništa. Samo bi da sedi i gleda u prazno (taj deo mi je nerazumljiv). Ovo su dva poprilično suprotstavljena pogleda na svet - aktivan i pasivan odnos prema životu.

    ono što je dobro za jedan deo bića nazovimo ga recimo energetski, možda nije dobro za drugi deo bića, nazovimo ga recimo psihički, psihičko biće...

    e, taj energetski deo traži plivanje dok taj unutrašnji traži nesto drugo, unutrasnje, i onda šalje osećaj nelagodnosti...um registruje dva različita osećaja i nalazi se u nedoumici šta da radi...

    sve što sija nije zlato, sve što je prijatno nije uvek i dobro...

    znači, konj/energetsko biće/ moze da postane jači od gospodara iliti jahača/psihičkog bića/ tako da oprezno sa jačanjem konja odnosno oprezno sa plivanjem...

    *jedan deo mene ima potrebu da kada se oseća neraspoloženo, ne radi ništa. Samo bi da sedi i gleda u prazno

    ne znam zašto vam se to ne dopada,
    *gleda, ne radi ništa,samo bi da sedi...

    u jednom trenutku će početi da razmišlja i popeće se na još viši nivo nego ranije...

    dok konj nije 100%pod kontrolom jahača, hraniti ga na kašičicu !!!

    morate napokon da vidite ko je jahač a ko je konj i da ne dopuštate da konj krade energiju od jahača...

    slušajte unutrašnji glas nezavisan od spoljašnjih sankcija i nagrada i iznenadićete se , a plivanje zapustite neko vreme...

    prvo potpuno razdvojte konja i jahača, da bi ih kasnije ujedinili ka višim ciljevima...

    Ist kaže

    *za Vas je Danijela došlo vreme da se malo pomučite, jer dobitak če biti veliki ...

    srdačan poz, :)

    ОдговориИзбриши
  4. Poštovani Ist,

    Prvo o komentaru u kome je upotrebljena psovka.
    Smatram da je psovka upotrebljena kao izraz određenog osećanja i da nije upućena nekome da bi ga uvredila, već da bi izrazila to osećanje i da bi osudila postupak. Slažem se da u tekstu nije poenta u tom postupku, koji ni meni nije drag (i danas imam neprijatna osećanja uzrokovana njime - ljutnju, strah). Ono što sam htela da kažem u delu teksta gde pominjem bombardovanje i rečenicu "Bili smo samo deca" je da taj događaj i ta rečenica imaju na mene dodatno delovanje - predstavljaju okidač za moje osećanje ljutnje, straha i usamljenosti iz moje davne prošlosti. To su osećanja sa kojima nisam bila u kontaktu i kojih nisam bila svesna.
    Hvala Vam na preporuci kako da se odnosim prema delu svoje ličnosti koji teži da bude pasivan. I ja mislim da je dobro da imam strpljenja i razmevanja prema njemu.
    Mučenje nije mučenje ukoliko ima nekog smisla, već je samo teži deo puta.

    Srdačan pozdrav

    ОдговориИзбриши
  5. Bravo Danijela i bravo Mirko. Pisi na engleskom da stigne do srca i bombardera!

    ОдговориИзбриши
  6. Vera,
    Drago mi je da Vam se dopao ovaj tekst.
    Danijela

    ОдговориИзбриши
  7. Poštovana Danijela.
    Tragom riječi "ambivalentnost" naišao sam na ovaj blog i pročitao post kao i komentare. U potpunosti se slažem sa svim razmišljanjima! Iz Hrvatske sam i sjećam se situacija iz vremena njihovih događanja. Moram priznati da me u trenucima tih događanja prožimala ogromna količina ambivalentnosti. Ne želim govoriti o drugima općenito već o svojim vlastitim osjećajima. Prije 20 godina proživljavao sam mnoge drame i tragedije koje su svakodnevno izmjenjivale osjećaje gorčine sa osjećajima straha, preko osjećaja mržnje sve do osjećaja osvete. Vjerojatno sam u takvom stanju nošen tim osjećajima u sebi na nekoj virtualnoj razini u to vrijeme "bombardirao srbiju" svakodnevno. No kada se u stvarnosti to i dogodilo bio sam potpuno ispražnjen za bilo kakav osjećaj zadovoljstva ili radovanja. I danas još uvjek živim u ambivalentnom stanju spram tih vremena, spram drugih ali i spram vlastitog naroda. Mislim da će me to stanje pratiti doživotno ali poanta priče i nije u nekom pravdanju na osobnoj razini niti u potrebi relativizacije stvari. Mislim da je poanta u odbacivanju uzročnika svih odgovornosti na kolektivnoj razini. Na osobnoj razini pomaže jedino konkretan stvaralački proces potpomognut atmosferom i sredinom ispražnjenom od avetnih zamki prošlosti...
    Srdačan pozdrav!
    Zvonimir

    ОдговориИзбриши
  8. Pozdrav, Zvonimire! :-) Hvala na komentaru, nisam ga ranije videla, izvinjavam se.

    ОдговориИзбриши