понедељак, 18. фебруар 2013.

POZIVI U POMOĆ DETETA U NAMA





Kako se osećamo sada, tako smo se osećali u detinjstvu (mislim na ona osećanja koja nas najviše uznemiruju, zbog kojih patimo). Mi ne znamo zašto se tako osećamo. Pokušavamo  da to otkrijemo tako što preispitujemo svoje ponašanje, svoje životne  okolnosti. Ali, uzroci nisu tamo.  Uzroci su u događajima koji su se desili nekada davno, odn. u bolnim emocionalnim iskustvima koja smo blokirali svojom percepcijom. Nismo ih obradili do kraja, prekinuli smo ih, zato što smo verovali da ne bismo mogli to da podnesemo . Naše dečje „ja“ (deo nas koji ne razlikuje realnost od fantazije) i dalje u to veruje. I dalje blokiramo ta emocionalna iskustva, tako da smo ih svesni samo kada nas ponašanje druge osobe podseti na potisnuti događaj, na nedovršeni geštalt.
Blokirana emocionalna iskustva su vezana za neke događaje - uglavnom određene specifične gestove roditelja, njihova ponašanja koje nismo mogli da razumemo, ili smo ih pogrešno razumeli.
Najveći problem je kada smo ih protumačili kao potvrdu da nismo dovoljno vredni, tj. da nismo vredni ljubavi ili da nismo vredni poštovanja. Ako smo došli do takvog zaključka u detinjstvu, onda se i danas tako osećamo, bili mi toga svesni ili ne.

Kroz geštalt psihoterapiju se radi na tome da se ovi "nedovršeni poslovi" iz prošlosti dovrše, da se "zatvori geštalt". Tako stvaramo mogućnost da živimo autentično, a ne po navici. Tako vraćamo radost i uzbuđenje življenja u svoj život.

Pre nego što budemo spremni da osvestimo te blokirane događaje i tako neutrališemo njihov uticaj na kvalitet našeg života u sadašnjosti, potrebno je da preduzmemo određene korake.
Najpre da osvestimo osećanja koja danas osećamo, naročito ako se radi o osećanju nedovoljne vrednosti. Onda utvrđujemo kada smo se ranije tako osećali. Idemo što dalje možemo u prošlost (ne tražimo slične okolnosti, nego identičan telesni oset).
Onda možemo da dovršimo to osećanje u sadašnjem trenutku. To znači da osetimo osećanje (svesni smo toga šta osećamo i na koju situaciju je reakcija to naše osećanje). Tako povezujemo odraslo „ja“ i dečje „ja“.
Nedostatke iz prošlosti prevazilazimo tako što smo dobar roditelj sebi u sadašnjosti. Kada bismo susreli malo dete koje je uplašeno, napušteno ili zbunjeno, verovatno bismo učinili sve što je u našoj mogućnosti da ga utešimo. A sa sobom često ne postupamo tako kada se osećamo uplašeno, nesigurno, usamljeno. Suviše često jednostavno negiramo ova osećanja, ili osuđujemo i odbacujemo sebe zato što ih uopšte imamo. Jedna od najvećih promena na putu ka samopoštovanju nastaje kada naučimo da osećanje nesigurnosti posmatramo kao pozive u pomoć deteta u sebi, a ne kao znak slabosti koga se treba osloboditi. 


Danijela
 


















Photo by Nemanja Stojanović

субота, 16. фебруар 2013.

BORI SE, BEŽI, ILI KOMUNICIRAJ



Ljudi često dolaze na psihoterapiju da bi poboljšali svoj partnerski odnos. Povod obično bude neka svađa, prevara partnera, problemi na seksualnom planu, problemi sa širom i užom familijom. Kažem povod jer je u osnovi različitih problema opšti odnos između partnera, a psihoterapijski rad je prevashodno rad na poboljšanju komunikacije.
Može biti zbunjujuće to što su partneri na početku svoje veze svesni samo ili pretežno onoga što im se sviđa, a ne retko zatvaraju oči pred onim što im se ne sviđa, pa imaju privid idealne komunikacije.
Problemi nastaju kada postane očito da ni partner ni komunikacija nisu idealni.
Konflikti do kojih onda dolazi mogu biti dobri jer služe boljem postavljanju granica i uspostavljanju odnosa sa partnerom kao sa realnim ljudskim bićem, a ne sa našom slikom koju imamo o njemu. Nisu dobri onda kada vode beskonačnom uzajamnom iscrpljivanju i svađama bez pobednika.
U partnerskoj terapiji radim i sa svakim partnerom individualno, a i sa oboma zajedno. Kada sam počela da radim ovu vrstu psihoterapije, ponekad me je iznenađivalo kako ljudi koji su tako razumni i svesni kada se radi o njima lično i kojima je jasno u čemu greše kada je njihova veza u pitanju, u prisustvu partnera zaborave sve to. Naročito mi je bila dramatična njihova promena na telesnom planu: napeto telo, stegnute pesnice, povišeni glas, a kod nekih opet izbegavanje da pogledaju partnera, pognuta glava, izostanak bilo kakvih komentara, obraćanje partneru preko mene ili govor o njemu u trećem licu. Htela sam da vidim kako se ja osećam u takvim situacijama - osećanje je bilo slično kao kada treba razdvojiti dva deteta koja bi da se potuku, ili kad jedno od njih hoće da pobegne (u mom slučaju to je osećanje zabrinutosti). Naravno, moje osećanje je moja stvar, ali me je navelo na razmišljanje o čemu se zapravo radi kada se dvoje ljudi koji se vole sukobljavaju i povređuju (ne fizički, to je posebna vrsta problema o kojoj neću pisati ovom prilikom).
Ono što je doprinelo da mi se pred očima stvori slika dece koja žele da se potuku, a nekada i deteta koje treba zaštititi, je atmosfera uplašenosti i manifestacije straha bilo jednog od partnera, bilo oba. Situacija, spolja gledano nije opasna. Oni je doživljavajui opasnom.

Kada neku situaciju doživljavamo opasnom, onda se uplašimo i bežimo iz nje, ili se spremimo da se nekako izborimo sa njom, ako procenjujemo da je to moguće.
Kada je u pitanju partnerski odnos, mi se ne plašimo od partnera kao takvog, već od nečega što bi on mogao da učini. To može biti strah od njegovog izražavanja preterane ljubomore, strah od toga da će nas prevariti ili strah da će nas ostaviti. To može biti i strah da nas partner, zapravo, ne voli ili da nas ne voli takve kakvi zaista jesmo, da ima netačnu sliku o nama. A može biti i strah od toga da ga mi ne volimo, ali da toga nismo još uvek svesni.

Sve ovo može predstavljati neku vrstu opasnosti za nas jer smo se emotivno vezali za njega i on predstavlja značajni deo našeg intimnog sveta.
Kada se nalazimo u nekoj opasnoj situaciji, onda i reagujemo na određeni način. Ovo je povezano sa osnovnom reakcijom "bori se ili beži", a ako je opasnost zaista velika, onda možemo i da se "parališemo" na neki način. Ta reakcija nam daje vremena i prostora da prikupimo energiju, sačekamo povoljnije okolnosti ili sačekamo da se intezitet ugrožavajuce situacije smanji u dovoljnoj meri da naše delovanje dobije smisao.
Doživeti odnos sa partnerom kao opasan, ili čak veoma opasan, je moguće jer se u ljubavnoj vezi otvaramo prema drugom ljudskom biću, intimno se približavamo jedno drugom, čime postižemo osećanje bliskosti, ali istovremeno i ranjivosti. Osoba sa kojom smo u ljubavnom odnosu je osoba kojoj dozvoljavamo da nam se emotivno približi više nego bilo koja druga osoba. A kada nam je tako blizu, onda nas može i mnogo povrediti. Naravno, povređujemo se mi sami, ali je ona ta koja u nama izaziva osećanje i bliskosti i povređenosti.
Da bi nam komunikacija u partnerskom odnosu bila dobra, odn, da bi vodila izgrađivanju veze i našem ličnom razvoju kroz nju, dobro bi bilo da, onda kada se ukažu neka razmimoilaženja ili kada dođe do nekih promena, bilo unutrašnjih, bilo spoljašnjih, kod nas ili kod partnera, ili kod oboje,  stvari prebacimo na "neutralni teren" i da o njima razgovaramo "hladne glave". Možemo izdvojiti vreme, kada nismo uznemireni, uplašeni, ljuti, i sa partnerom razmotriti oko čega se, zapravo, sukobljavamo. Tako ćemo moći da izbegnemo delovanje iz pozicije ugroženosti ili ljutitosti. A kada izdvojimo to vreme, jako je dobro da kažemo partneru šta je to što nam smeta i kako se osećamo u vezi sa time, kao i šta bi nam više odgovaralo. I, što je podjednako važno, ako ne i važnije, da saslušamo šta on nama ima da kaže.

















Photo by Nemanja Stojanović

субота, 9. фебруар 2013.

HIPOHONDRIJA


Naše fizičko telo je složena i kompleksna celina, koja je povezana i sa svim drugim aspektima naše ličnosti, koja je, opet, povezana sa svim aspektima života kao celine. Promene koje se dešavaju u fizičkom telu deo su šireg konteksta promena u našoj ličnosti, i još šire, promena u životu kao celini.

Kada ne sagledavamo širi kontekst, nego samo jedan aspekt realnosti, to vodi do različitih poteškoća. Ako je taj jedan aspekt neka promena u fizičkom telu, to je osnova za hipohondriju.

Sagledavanje šireg konteksta je moguće na mnogo različitih načina. Ako se npr. neko fokusira na to što primećuje da mu srce "preskače", sagledavanje šireg konteksta može da počne upravo od otkucaja srca. Ako opažamo rad srca visceralno, možemo proširiti svoje opažanje i na auditivnu percepciju - možemo slušati otkucaje srca, osetiti toplotu u grudima, uopšte uzev, možemo pokušati da osetimo oblast srca kao jednu celinu koja ima jednu širu dinamiku, a "preskakanje" srca je samo jedan deo te dinamike. Takođe možemo da obratimo pažnju na to šta se dešava u drugim delovima tela kada srce počne da nam "preskače", da sagledamo opštu dinamiku našeg organizma u tim specifičnim trenucima.

Možemo da obratimo pažnju i na psihičke procese koji se u tim momentima odvijaju, da sagledamo svoju ličnost kao jednu psihofizičku celinu koja u tim posebnim momentima ima širu dinamiku, a otkucaji srca su samo jedan deo nje.

Možemo da obratimo pažnju i na emocionalno uznemirujuće događaje koji se dešavaju u određenom periodu pre ili posle tih specifičnih momenata. Sagledavamo emocionalni tok svog života kao jednu širu celinu, a otkucaji srca su jedan deo te celine.

Na kraju možemo da sagledamo širi kontekst života koji prevazilazi našu ličnost, kao što su životni ciklusi (promene godišnjih doba, promene u geopolitičkim zbivanjima, umiranje dragih ljudi, prirodne katastrofe i nepogode, rađanje dece naših prijatelja ili rođaka, izlasci sunca onih dana kada se ranije probudimo itd.). Sagledavamo život kao jednu široku celinu, čiji su jedan deo i otkucaji našeg srca.

Kako sve više opažamo ove celine, polako primećujemo jednu harmoniju koja prožima celokupan život. Ta harmonija se sastoji i od određenih naglih prekida, kao i naglih ubrzavanja u tim zbivanjima. Te nagle "anomalije" na prvi pogled mogu da izgledaju začuđujuće i zastrašujuće, međutim, one su takođe deo te harmonije koja se uvek nastavlja u ovom ili onom obliku. Ciklusi života su takvi da se može u nekom trenutku učiniti da je svemu što je vredno došao kraj. Ali to nije tako. Završetak jednog ciklusa označava početak drugog.

Ako imate neku fizičku bol (ne preveliku) ili nelagodu, ili, pak, neko neprijatno osećanje, možete uraditi ovo:

Fokusirajte se na taj deo tela ili organ (ako se radi o osećanju, utvrdite gde ga u telu osećate). Umirite se i dišite sporo i ravnomerno. Budite svesni toga šta osećate u telu. Ako se pojave neke misli ili osećanja, stavite ih „na  stranu“, i ponovo svu svoju pažnju usmerite na određeni deo tela. Osećajte to što osećate. Ne pokušavajte da izbegnete bol i nelagodu. Možete da zamislite da se svuda oko vas u prostoru nalazi mir, opuštenost, sve ono što je dobro i isceljujuće za vas (možete da zamislite da je ova svetlost zlataste, ili koje boje vam već odgovara). Sa svakim udahom, vi je unosite u telo. Zamislite da se svetlost sakuplja u središnjem delu vašeg tela, a onda je usmerite ka bolnom ili napetom mestu u telu. Osetite kako ona ispunjava taj deo tela i zamislite da sa svakim izdahom izbacujete svu bol i nelagodu iz svog tela u vidu nečeg mračnog i tamnog. Posle nekog vremena recite sebi, u sebi: „Dobro mi je, sve je u redu.“
Ovo možete raditi i ako nemate nikakvu bol ili nelagodu. A ako je bol intenzivna, nije pravi trenutak da počinjete da pomažete sebi na ovaj način. Potrebno je prethodno iskustvo u ovakvom načinu uspostavljanja kontakta sa telom.


Danijela



















Photo by Nemanja Stojanović