четвртак, 26. јул 2012.

PUTOVANJA, PUTOVANJA



U jednom veoma čudnom periodu u svom životu rešila sam da odem na daleki, veoma daleki put. Otišla sam u Australiju.
Pre toga godinama, možda i decenijama, nisam išla na daleka putovanja. Putovala sam, ali uvek na isto mesto - na Vlasinu, gde moji roditelji imaju vikendicu.
Period u životu je bio čudan po tome što su se smenjivali ljudi i situacije u mom životu, ali se uvek radilo o jednom istom. Imala sam utisak da mi se dešava "Dan mrmota" - da svaki dan predstavlja ponavljanje prethodnog, i to ne dobrog.
O nikakvom putovanju nisam tada razmišljala, ali je sticaj raznih okolnosti doveo do toga da se rešim na ovaj poduhvat u nekih pet minuta. Naravno, imala sam veoma jak konkretan razlog , ali nikada nisam ni pomišljala da bih iz bilo kog razloga išla na drugi kraj sveta. Nisam znala engleski (samo par najosnovnijih fraza), nisam imala dovoljno novca, nisam znala aerodromske procedure, nisam poznavala dobro, ili čak uopšte, ljude sa kojima je trebalo da tamo budem u kontaktu. Nisam mogla ni da pretpostavim kako bi sve to moglo da izgleda.


Putovanje u Australiju i boravak od mesec dana je bio mali korak za čovečanstvo, ali veliki za mene. Osećala sam se kao da sam otišla na drugu planetu. Ljudi su bili sasvim drugačiji, njihovi običaji takođe. Savetovali su mi da kontaktiram Srbe koji žive u Australiji, ali nisam htela. Osećala sam da mi je potrebno baš to - da sagledam sebe u odnosu na potpuno drugačije ljude i okruženje.
Obuzeta ovladavanjem engleskim jezikom, pokušajima da se sporazumem sa ljudima, da upoznam tu neverovatnu i predivnu zemlju i njene stanovnike, nisam imala ni vremena ni želju da se bavim onim što mi je ranije bilo u fokusu pažnje. Imala sam energiju za koju nisam ni znala da postoji. Kao da su se pojavile neke nove Danijele koje su meni bile nepoznate.
Kasnije sam išla ponovo u Australiju, ali je to već bilo nešto drugo (zemlja je i dalje bila predivna, kao i ljudi, ali sam ja bila drugačija, pa je i njeno delovanje na mene bilo drugačije).


U geštalt psihoterapiji na čoveka se gleda kao na jedinstvenu celinu koju on čini sa njegovim okruženjem, sa sredinom, i sa kojom se nalazi u dinamičkoj interakciji. Bilo koja promena u njoj na neki način utiče na nas, i obrnuto. Posedujemo kapacitete za kreativno prilagođavanje sredini na optimalan način (organizmička samoregulacija). Svaki oblik našeg ponašanja je pokušaj što boljeg prilagođavanja.. Ono što se naziva neurozom je takođe naš poseban pokušaj kreativnog prilagođavanja kada ne nailazimo na dovoljno podrške iz sredine.
Zato se u geštalt terapiji ne radi na tome da se otklone neki "simptomi", već da se klijentu omogući da eksperimentiše, istražuje, nalazi nova rešenja kada stara nisu od koristi i kreativno se prilagođava. Ne možemo dobiti ništa novo ako radimo ono što uvek radimo - dobićemo ono što uvek i dobijamo. Zato je potrebno da rizikujemo malo, prihvatimo neizvesnost kao deo života koji nam omogućava promenu.

Putovanja mogu biti dobar način da omogućimo sebi otkrivanje svojih unutrašnjih resursa, dolaženje u kontakt sa nekim aspektima sebe kojih nismo bili svesni, a koji nam mogu dati nov pristup životu i udahnuti svežinu i kreativnost u njega.

Ovih dana sam dosta razmišljala o putovanjima - moj mlađi sin se sprema za odlazak u ekspediciju Hit the road, put dalekih zemalja. Gledajući njegovo uzbuđenje, pada mi na pamet još jedan aspekt putovanja. Promena okruženja, daljine, novi ljudi, mogućnost avanture, nečeg novog, omogućava nam i kontakt sa dragocenim delom sebe - sa našim unutrašnjim detetom, kome je urođena spontana kreativnost, radost i stvaralaštvo. Povezivanje sa ovim delom naše ličnosti vodi ka tome da postajemo izvorniji, autentičniji, spontano zaigrani sa drugim ljudima, kao i da sve više opažamo koliko smo svi mi povezani u životnom polju. Dobrobit je jedan pozadinski osećaj mira, nevinosti i povezanosti sa sveukupnim životom.


Danijela







недеља, 22. јул 2012.

DRUGA ŠANSA





Razvoj ličnosti čoveka usmeren je ka postizanju zrelosti. Zrela ličnost se izgrađuje tokom života, ali nema nužnu povezanost sa biološkom starošću. Ipak, mogu se razlikovati periodi života u kojima se normalno postižu odlike zrele ličnosti.
 Odlike na koje se posebno može staviti akcenat su osećanje identiteta (traganje za odgovorom na pitanje :"Ko sam ja?"), koje je naročito aktuelno u mladosti, u periodu adolescencije, kao i na integritet i prihvatanje sebe, što je povezano sa srednjim dobom. Zato u ovim periodima dolazi do kriza, javlja se preispitivanje, sagledavanje, korigovanje i promena mnogih osobina, stavova, oblika ponašanja. U tom smislu krize su dobre i korisne jer omogućavaju razvoj i zrelost ličnosti.

Interesantan je stav koji naša (zapadna) kultura zauzima prema krizi srednjih godina. Nasuprot adolescenciji, prema kojoj odrasli često imaju odnos kao prema najlepšem, romantičnom i vedrom dobu života (zaboravljajuci pri tom koliki je zapravo stepen nesreće mladog bića), kriza srednjih godina se smatra nečim čega bi se trebalo stideti. To je deo šireg problema stava zapadnog društva prema procesu starenja. Dok se na istoku stari ljudi veoma cene i uvažavaju i poštuje se njihova mudrost, na zapadu je drugačije. Postoji neka vrsta diskriminacije prema osobama koje više nisu mlade. Kriza srednjih godina se doživljava kao početak čovekovog propadanja. Međutim, u realnosti ovaj period je sličan adolescenciji. To je životna kriza koja se sastoji od mnogih psiholoških problema, ali svi ti problemi imaju veoma važnu razvojnu ulogu. Preispitujemo čitav svoj život kako bismo videli šta nam odgovara, a šta ne.

U geštalt psihologili kriza srednjih godina se može posmatrati kao neka vrsta druge šanse da dovršimo one „poslove“ koje nismo u adolescenciji. Kada se pojave neki problemi u našem životu možemo malo bolje pogledati o čemu se zapravo radi. Problemi koje smo imali i u adolescenciji se i sada ponavljaju, ali se razlikuju konkretne situacije, pa nam je teško da to uvidimo. Kupovina skupog automobila, nalaženje mnogo mlađeg ljubavnika (ljubavnice), trošenje velikih svota novca da bi se izgledalo mlađe i sl, manifestacija je težnje da se bude ono što nismo, da ne prepoznajemo sopstvene potrebe. Ako u adolescenciji nismo naučili da dobro postavimo svoje granice u odnosu na druge, ako preuzimamo na sebe odgovornost za tuđe živote, ili na druge prebacujemo odgovornist za sopstveni život, ako ispunjavamo očekivanja drugih i ako tražimo da drugi ispunjavaju naša očekivanja, verovatno će ovo biti suština problema koji se javljaju i u srednjim godinama. Možda nam se može učiniti da nemaju nikakva sličnosti. Međutim, sličnost postoji u emocionalnom smislu. Potrebno je da utvrdimo koje su to vrste emocionalnih uznemirenosti koje se ponovo javljaju. To su naši "nedovršeni poslovi" i ono što nam je činiti je njihovo dovršavanje.

Postizanje zrelosti ličnosti je važno za čoveka.
Zrela ličnost ima kvalitetan način života, usklađen odnos prema sebi i okolini. Zrela ličnost ima i adekvatan odnos prema starosti. Kako ce proteći susret čoveka sa starošću zavisi ne samo od neminovnih karakteristika starosti, već i od toga kako je čovek proživeo mladost i srednje životno doba. Kriza srednjih godina je prilika da postignemo integrisanost i zrelost svoje ličnosti i da ga samim time ispunimo smislom.


Danijela

















Photo by Nemanja Stojanović

понедељак, 16. јул 2012.

TOUCH ME





Svi mi imamo svoje granice koje nas odvajaju od sredine i obezbeđuju nam individualnost, razlikovanje onoga što jesmo od onoga što nismo. Te granice su istovremeno i mesto kontakta sa sredinom.

Kontakt sa sredinom nam je neophodan da bismo preživeli. Potrebno nam je i povlačenje iz kontakta, a nekada i izolacija.  Da bismo fizički opstali potreban nam je vazduh, voda, hrana. Seks je potreban radi produženja vrste. Da bismo zadovoljili ovu potrebu koja je povezana sa urođenim nagonom za preživljavanjem, imamo seksualne odnose sa drugom osobom.

Ali, u ovom prilikom neću pisati o biološkoj funkciji seksa. Kada bismo mu pribegavali samo u ovu svrhu, imali bismo seks par puta u toku života. A čovek upražnjava seks mnogo češće, i pretežno iz zadovoljstva ili drugih razloga, a ne da bi produžio vrstu.

Ti drugi razlozi jesu i potrebe - potreba za fizičkim dodirom, toplinom, bliskošću, kao i želja za uživanjem i opuštanjem. Ali seks je i više od toga, ili bar može biti više od toga.
Seks počinje pre samog seksa. Počinje tako što nas neko privuče na jedan poseban način - obično kažemo da se "palimo" na neku osobu. Najpre nam se dopadne kako izgleda, kako priča (možda i šta priča - reči imaju određeno značenje, pa se tako možemo "paliti" na nekoga i putem posredne komunikacije), ili samo boja glasa.  Onda poželimo da mu priđemo fizički bliže. Ako se i na drugoj strani dešava isto,  fizički se približavamo jedno drugom. Tada možemo da osetimo i miris (možda parfem ili dezodorans, ali najviše uzbuđuje prirodni miris tela), a ako se stvari odvijaju neometeno, i dodir i ukus (ukus pljuvačke, znoja) druge osobe. I da imamo seks sa njom.

Neki utisci i opservacije koje imamo o drugoj osobi pre seksa nam mogu govoriti o tome kakav seks možemo imati sa njom. To nam je korisno, a često se odvija na nesvesnom nivou. Ako je muškarac u stalnoj žurbi i želi da što pre postigne neki cilj, postoji mogućnost da će se tako ponašati i tokom seksa (odnosno, da će seksualni odnos trajati veoma kratko). Ako teži tome da ispunjava očekivanja drugih, moguće je da će upražnjavati seks i kada mu nije do toga, a tada može imati probleme sa postizanjem erekcije. Žena koja je "zakopčana do grla" u vrelim letnjim danima verovatno ne voli mnogo svoje telo, pa neće ni uživati mnogo u seksu. Ona koja na poslovne sastanke dolazi u provokativnim kratkim haljinama sa velikim dekolteom, verovatno koristi seks i u cilju zavođenja i manipulacije, a ne samo uživanja. Ako muškarac sa kojim je neka žena na ručku smaže sam skoro ceo dezert koji su zajedno naručili (jer im se činilo da je dovoljan jedan), verovatno će u seksu misliti samo na svoje zadovoljstvo.

U ovom "seksu pre seksa" kada nekoga prvi put sretnemo i počnemo da se palimo na njega obično nema odmah fizičkog približavanja (bar ne prevelikog) iz sijaset razloga. Ljudsko društvo je tako ustrojeno da je poželjno pridržavati se nekih konvencija. To je dobro, inače ne bismo mogli da se izborima sa mnoštvom konsekvenci do kojih bi dovelo ovo spontano kretanje ka nekom na koga se "palimo". Ali nam taj trenutak ostaje označen kao "magičan".

Kada smo sa nekim u partnerskoj vezi, ovaj "magični" momenat se već desio, ali se dešava i kasnije. Dešava se tokom veze, kada imamo seks sa partnerom.
Seksualna privlačnost nije ni jedini, ni dovoljan razlog za održavanje veze. A moguće su i veze bez nje, ali se teško mogu održati.
Kroz seks sa osobom koju volimo imamo priliku ne samo da zadovoljimo svoje važne potrebe (to možemo često i na druge načine), već i da povećamo svesnost o sebi i da postignemo svoju celovitost kao ličnosti.

Seks obuhvata celo telo i uvek se dešava u sadašnjem trenutku. Ako ga ograničimo na genitalne organe, to je onda samo pražnjenje seksualne napetosti. Ako ga prebacimo u prošlost ili u budućnost i razmišljamo o njemu (ili ukoliko koristimo pornografiju),  onda uključujemo misaone procese koji su jedan od većih "neprijatelja" seksa. "Prijatelji" seksa su čula. Svesnost o dodiru, toploti, izgledu, ukusu, zvucima, pokretima.  Ovo postižemo tako što smo svesni najpre svog tela. Zato je potrebna bliskost sa partnerom - da bismo mogli da se opustimo kao kada smo sami. To omogućava i partneru da se opusti i da bude svestan svoga tela. Tada zajedno možemo biti svesni narastajućeg uzbuđenja do koga dolazi kroz kontakt sa telom partnera. Taj kontakt se ostvaruje kroz poljupce, zagrljaje, milovanje. Povećanje uzbuđenja vodi ka seksualnom aktu (ovo je isuviše suvoparna reč za seksualno sjedinjavane- što je, opet, možda isuviše sladunjav izraz). Kako god, u okviru svega ovoga sve nekako vodi ka orgazmu, koji se može desiti, ali i ne mora. Svrha seksa nije orgazam, ali je lepo ako se desi.

Orgazam se dešava, ne postižemo ga. Orgazam nije samo pražnjenje napetosti i vrhunac zadovoljstva. Orgazam je trenutak potpunog prepuštanja i privremenog gubljenja granica - jedno smo ne samo sa partnerom, već sa čitavim Univerzumom. Orgazam ne treba juriti. Ako se ne desi, desiće se. Dešava se baš onda kada i treba.

Problemi kao što su nepostizanje orgazma, impotencija, prerana ejakulacija, su problemi u našoj glavi. Do njih dolazi onda kada mislimo o seksu. Kada mislimo da treba ili ne treba da ga imamo, da treba da zadovoljimo svog partnera, da treba da postignemo orgazam. Dobar seksualni život nije ako imamo što više orgazama. Niti ih treba sebi uskraćivati - njihov broj nije ograničen, pa da se plašimo da ćemo ih potrošiti. Kada je u pitanju seks, ništa ne treba. Seks je stvar želje.

Želja i uživanje su glavni sastojci seksa. Povezani su sa delom naše ličnosti koji je spontan, kreativan, neozbiljan, voli da se igra, zabavlja i da uživa. On ne igra nikakve igre, ne manipuliše, ne brine se, nije zloban, nije strog i kritičan. U kontaktu sa drugom osobom i tim delom njene ličnosti, seks je sama esencija života.

 Seks se u nekom trenutku prevazilazi (obično u poznijim godinama, što je povezano sa procesom starenja). Osećanje gubljenja sopstvenih granica, nasuprot izolaciji  kada zadovoljavamo svoju potrebu za povlačenjem od drugih, se postiže i na druge načine. To nije "utešna nagrada". Jednostavno, pratimo svoje potrebe i želje i uviđamo šta nam najviše odgovara.

Kada smo u kontaktu sa sobom, možemo odabrati ono što nam najviše odgovara. Recimo, ako želimo da vidimo da li nam neko kao partner odgovara, možemo da ga pomirišemo (da osetimo njegov telesni miris, ne miris parfema, dezodoransa, toaletne vode ili sl.). Najstariji deo našeg emocionalnog života se nalazi u čulu mirisa - miris je bio povezan sa preživljavanjem. Ako nam se miris sviđa, dobre su šanse da je on/ona onaj pravi/prava.
Najvažnije stvari o sebi, kao i o partner, možemo saznati kroz seks.


Danijela














Photo by Nemanja Stojanović

субота, 7. јул 2012.

SNOVI



Rad na snovima zauzima posebno mesto u procesu psihoterapije. Sigmund Frojd je smatrao da su snovi carski put u nesvesno pošto je uočio njihovo simboličko znacenje, a Fric Perls (osnivač geštalt psihoterapije) je istakao njihov značaj za objedinjavanje otudjenih delova ličnosti i o snovima je govorio kao o carskom putu ka integrisanosti ličnosti.

Svi mi sanjamo, mada se neki ne sećaju svojih snova (neka istraživanja kažu da su u pitanju osobe koje su konformisti, inhibirani, imaju tendenciju ka samokontroli). San je poruka koju upućujemo samima sebi i  govori nam nešto o našoj realnoj životnoj situaciji, pa je zato važno protumačiti ga. Naravno, ima i snova koji su "dnevni ostaci', obrađuju dnevne događaje, i nisu od većeg značaja.

Snovi su specifična tvorevina našeg uma i razlikuju se od "običnih" misli. Jezik koji se koristi u snovima je jezik simbola. Simbol je nešto što stoji umesto nečeg drugog - u snovima naša se duševna stanja konkretizuju i odslikavaju putem kompleksa predstava koje ih predstavljaju na sintetičan i upečatljiv način. Međutim, ne postoje simboli čije bi značenje bilo strogo utvrđeno. Ono što je nekome simbol nečega, nekome drugom može da predstavlja nešto sasvim drugo (mada postoje i univerzalni simboli).

U geštalt psihoterapiji se smatra da snevač najbolje može sam da protumači svoj san, terapeut mu samo pomaže u tome. Svaki deo sna predstavlja deo ličnosti koji je na neki način otuđen.San je projekcija, a svaki element sna je projekcija jednog dela ličnosti.

Tehnike koje se koriste u geštalt psihoterapiji za tumačenje snova:
-San se iznosi u sadašnjem vremenu. Ovo je u skladu sa gledištem u geštalt terapiji da se jedino u sadašnjosti može nešto učiniti. San smo sanjali u prošlosti, ali ako želimo da osvestimo otuđena osećanja i delove ličnosti, potrebno je da ih učinimo prisutnim u sadašnjem trenutku.
-Terapeut traži od klijenta, snevača, da se identifikuje sa nekim elementom sna. Pošto je san u celini odraz ličnosti snevača, izbor ukazuje na ono što je klijentu važno i relevantno.
-Dovršavanje prekinutog sna - kada imamo noćne more, često se probudimo pre nego što se san završi. Tokom rada na snu možemo ga završiti u sadašnjem trenutku, u budnom stanju. Ovo nam je od koristi jer su prekinuti, nedovršeni snovi često posledica nekih naših sukobljenih podličnosti, odnosno osećanja kojih nismo svesni. Tokom "dovršavanja " sna mi dolazimo u kontakt sa ovim osećanjima.
- Popunjavanje "praznina" koje se često javljaju u snovima - terapeut traži od snevača da ovaj deo popuni uz pomoć neke asocijacije, ili čak da izmisli (pošto je sve to odraz snevačeve ličnosti).
-Terapeut može tražiti od snevača ne samo da izmisli završetak sna, da ga zavrsi nekako, već i da izmisli početak sna, šta je prethodilo dešavanjima u snu.

Od naročite važnosti su snovi koji se ponavljaju. Oni ukazuju da nikako ne uspevamo da rešimo neke svoje unutrašnje konflikte, odn. da nam se stalno u životu ponavljaju jedne iste ili slične situacije uzrokovane ovime.

Lucidni snovi su naročiti interesantni zbog toga što imamo priliku da svesno učestvujemo u njima. Sanjamo nešto što je u realnosti nemoguće ili teško izvodljivo za nas i  istovremeno smo svesni toga da je to san. Tako možemo u svom iskustvu imati osećanja koja možda nemamo u budnom stanju - moći, hrabrosti, slobode. Ovo nam omogućava bolje suočavanje sa realnim životnim situacijama. Moguće je i obučiti se u sanjanju ovakvih snova (vođenje dnevnika snova).

Mnogi psihički poremećaji nastaju tako što nismo svesni, nismo u kontaktu sa nekim svojim osećanjima - prekidamo ih. Po geštalt terminologiji ovako nastaje nekompletiran emocionalni geštalt - "nedovršeni posao". Svaki nedovršeni geštalt (započet, ali prekinut) drži energiju zarobljenu i dovodi do poremećaja u ponašanju. Cilj geštalt terapije je dovođenje "nezavršenog posla" u svesnost, čime se omogućava integracija, povezivanje i celovitost ličnosti. Rad na snovima je od velike koristi u postizanju ovoga. Sličnu ulogu ima i rad na bajkama, samo što su bajke neka vrsta kolektivnog sanjanja čovečanstva i simboli koji se javljaju u njima imaju univerzalnija svojstva.
U nekim snovima se mogu javljati simboli kolektivnog nesvesnog. Tako, na primer, ukoliko sanjamo da letimo i da iznenada padamo, (ili prekidamo san pre pada), to može biti san o Ikaru. Snovi o letenju inače mogu ukazivati i na potrebu da kontrolišemo neki aspekt svog života, ali i strah od preterane kontrole.


Danijela





















Photo by Nemanja Stojanović

среда, 4. јул 2012.

SUMMER KISSES, WINTER TEARS



Letovanja su idealna prilika da se opustimo, dobro zabavimo i osvežimo. Promenimo sredinu, upoznamo nove ljude i doživimo brojne avanture koje ćemo dugo pamtiti. I čini se kao da će nam fenomenalni godišnji odmor dati snage da se izborimo sa svim izazovima koji nas očekuju po povratku. Međutim, mnogi posle odmora ne mogu da se priviknu na svakodnevnu rutinu, osećaju nemir, teskobu, nostalgiju i tugu, osećaju se depresivno.

Reč je o trenutnom, prolaznom neraspoloženju i osećanju nezadovoljstva, ali to nije depresija u klasičnom smislu, kada sebe doživljavamo kao nedovoljno vredne i koju treba  lečiti psihoterapijom ili medikamentozno.
Do ovoga dolazi ako godišnje odmore  doživljavamo  kao bekstvo iz mučne situacije. Na poslu  ostavimo neka nerazrešena pitanja, pred put možda potrošimo malo više para, umorimo se dok sve obavimo.  Kada konačno otputujemo,  kao da sve brige nestanu. Tada ne razmišljamo šta sve treba da obavimo, ko nas nervira na poslu i prepuštamo se dobrom provodu. Ali po povratku se suočavamo sa dnevnom rutinom i onda možemo doživeti depresivnu reakciju. S obzirom na to da na putovanjima slobodno raspolažemo svojim vremenom i da možemo da radimo šta god želimo, teško nam je da opet prihvatimo obaveze koje je potrebno izvršiti. Želimo da po povratku živimo spontano i opušteno kao i dok smo bili na odmoru.

U prevazilaženju ovoga  je veoma važan način na koji doživljavamo probleme u svakodnevnom životu. Ako ih doživljavamo kao muku i dajemo im dodatnu težinu, naravno da će nam teško pasti povratak sa letovanja gde smo bili oslobođeni svih briga. Ako sebi namećemo obavezu da moramo sve da razrešimo, a sumnjamo da smo sposobni da se izborimo sa problemima, možemo da osetimo pad raspoloženja i nezadovoljstvo. Ali ako promenimo odnos i na rešavanje problema gledamo kao na priliku da upoznamo sebe i razvijemo svoje potencijale, onda će nam povratak sa godišnjeg odmora dati poleta da sve rešimo i da možemo da nastavimo sa svojim životom koji nije bio muka ni pre nego što smo otputovali.

Problemi nisu tu da bismo se mučili, već da bismo naučili nešto o sebi i životu.


Danijela