субота, 28. фебруар 2015.

PSIHOLOGIJA I SPORT

Postoji međusobni uticaj između psiholoških faktora i bavljenja sportom. Proučavanjem ovoga se bavi psihologija sporta. Sa jedne strane istražuje kako psihološki faktori utiču na postizanje sportskih rezultata, a sa druge proučava uticaj bavljenja sportom na razvoj ličnosti.

Reč "rezultat" (ne zbog same reči, nego zbog toga što ona verno opisuje ono čime se ova grana psihologije bavi) ukazuje koliki  uticaj naše shvatanje sporta (orijentisanost na rezultat) ima na nauku. Sport, onako kako ga shvatamo u zapadnoj kulturi, je takmičarski orijentisana aktivnost. Onaj ko se bavi sportom se takmiči sa drugim sportistima, bilo da je u pitanju individualni ili kolektivni sport, za osvajanje titule,  za obaranje rekorda. Nauka je na neki način ograničena kulturološkim shvatanjima i, u principu, prati, naslanja se i nadovezuje na dominantno društveno shvatanje. Naravno, i ovde ima puno izuzetaka. Svaki naučni radnik je slobodan da istražuje fenomene iz ugla gledanja koji se kosi sa konvencionalnim. Tako bi se u baštini psihologije sporta sigurno mogli pronaći naučni radovi na temu kako psihološki faktori utiču na to da osoba bude prisutna u sportskoj aktivnosti u kojoj se angažuje. Koliko psihološki faktori utiču na to da zaista iskusimo sportski događaj u kome učestvujemo.

Društveno shvatanje sporta utiče i na razvoj ličnosti sportiste. Taj uticaj bi se najkraće mogao objasniti izrekom: "Mens sana in corpore sano".Ova latinska poslovica se može shvatiti na mnogo načina, a onaj koji se uobičajio, naročito u bivšim socijalističkim zemljama, bi se mogao nazvati "fizička disciplina", odn. disciplinovana upotreba svog fizičkog tela na način na koji nam roditelji ili drugi autoriteti poručuju da je ispravan.
Logično, kada psihologija sporta proučava uticaj ovakvog bavljenja sportom na razvoj ličnosti, prvo što naučniku pada u oči je povećana "psihološka disciplina", odnosno spremnost da disciplinovano razmišljamo na način koje društvo ocenjuje kao zdrav. Međutim, ni želja da se pobedi, ni disciplinovanost, nisu ono što omogućava uspešnost u bavljenju sportom. Potrebni su, ali ne i dovoljni. Ne retko se dešava da se neki sportista "slomi" pod velikim pritiskom, upravo zato što mu nedostaje šire shvatanje i dublji doživljaj sporta. Bavljenje sportom pruža mogućnost za nešto što i neuspehe i nepostizanje rezultata pretvara u pobede. Ono omogućava ispitivanje vlastitih mogućnosti i ograničenja. Ovo, opet, omogućava da se sagledaju načini na koje se mogu pomeriti sopstvene  granice. Pomeranje granica nije potrebno da bi se ostvarili rezultati sami po sebi, već da bi se neko razvijao kao sveukupna ličnost.

Kada sportista postigne ovu usklađenost između sebe i sporta kojim se bavi, nepostizanje određenih rezultata ima drugačije značenje od poraza, kao i pobede. Pobede i obaranje rekorda su samo posledice, a ne suštinski razlozi bavljenja sportom. Možda zvuči paradoksalno, ali najbolje sportske rezultate, one vrhunske, postižu upravo oni sportisti koji su najmanje opterećeni pobedom i porazom. Njih vodi njihov duh i želja da se ostvare.Ovo mogu postići i oni koji se ne bave sportom profesionalno. Telo u pokretu, njegova usklađenost sa mislima i osećanjima, stremljenje ka nekom cilju i kretanje ka njemu, povećava svesnost o tome šta možemo, a šta ne, omogućava pomeranje sopstvenih granica i doživljaj životne radosti i zadovoljstva.


Danijela