Psihologija
je relativno mlada nauka koja se bavi čovekom i njegovom psihom na jedan
sistematičan način i koristeći naučno zasnovane metode. Ipak, nije prvo nastala
psihologija, pa onda čovek, nego obrnuto. Čovek se u svojoj težnji da shvati
sebe, svoje postojanje, odnose sa drugim ljudima, da nađe smisao svog
življenja, bavi raznim naukama. Ali, to se postiže i na druge načine. Razgovori
sa drugim ljudima, neka životna iskustva, neka dešavanja, takođe pomažučoveku u boljem određenju samog sebe. Ipak,
postoje neki problemikoji se ne mogu
rešiti kroz ovu vrstu razgovora.
To
je jednim delom zato što je uloga prijatelja različita od uloge psihoterapeuta.
Prijatelj je tu da nam pruži podršku, i/ili da nam iznese svoj pogled na taj
problem, a psihoterapeut da otkrijemo neke greške u načinu na koji emocionalno
reagujemo i da povećamo svesnost o tome. Pored toga on je i stručno osposobljen
i ima iskustva u tome.
Kroz proces psihoterapije klijent i terapeut se kreću ka ovom cilju zajedno.
Uz uzajamno poštovanje i razumevanje, sklapaju "radni savez", pri čemu terapeut
prihvata klijenta bez nekog ličnog vrednovanja njegovih osećanja i
ponašanja.Terapeut je ljudsko biće kao i klijent, s tim što poseduje određena
stručna znanja i iskustva koja koristi u radu sa klijentom.
U
geštalt psihoterapiji se praktikuje Ja –
Ti odnos: klijent i psihoterapeut su u odnosu uzajamnog poštovanja i
razumevanjaza neponovljivost ličnosti
onog drugog, s tim što terapeut poseduje određena stručna znanja i iskustva
koja mogu biti od pomoći klijentu u rešavanju njegovih problema psihološke
prirode.
Kao
osnovni postupak za postizanje ovog odnosa u geštalt psihoterapiji se koristi
dijaloški metod. Njegova suština je u dijalogu između Ti i Ja koji podrazumeva
uzajamno poštovanje i prihvatanje, odnosno tretiranje Ti od strane Ja kao
osobe, ličnosti. U Ja-Ti odnosu, Ja se nalazi pod uticajem Ti, i obratno
(proces je dvosmeran). Odnos ili dijalog koji nije dvosmeran je odnos Ja-Ono,
gde se drugi ne priznaje, ne prihvata se njegova ličnost. Tada taj drugi služi
više kao sredstvo za manipulaciju ili postizanje određenog cilja.
Uspostavljanje
Ja-Ti odnosa (koji se naziva još i egzistencijalni dijalog) je veoma značajno
za odnose uopšte, a terapijske naročito.
Probajte
da zamislite da u ustima držite krišku limuna. Veoma kiselog limuna. Ili recite
par puta reč "limun". Primetićete ubrzo da je počela da vam se luči
pojačano pljuvačka.
Kada
bismo u ustima zaista imali krišku limuna, desilo bi se isto.
Kako
je to moguće?
U
prvom slučaju bila je u pitanju slika ili reč "limun", a u drugom
stvarni limun. A rezultat je bio isti, ili skoro isti.
Ako
vam neko kaže :"Volim te", vaše srce će zakucati brže, ako i vi
osećate ljubav. Ljubav te osobe, ako vas zaista voli, nikako ne može da se
direktno prenese u vaše telo i da izazove ubrzano lupanje srca. A ne radi se ni
o tahikardiji u smislu oboljenja srca
Reči
i slike mogu da proizvedu isti rezultat kao i stvarnost kada je telo u pitanju.
Naše
telo i um su povezani. Ovo utiče na opšti pristup problemima kako na fizičkom,
tako i na psihičkom nivou.
Od
samog rođenja može se primetiti ova povezanost i sadejstvo. Mnoga istraživanja
govore o tome kako bebe kojima je uskraćena taktilna stimulacija, koje nisu
dovoljno dodirivane, mažene, sporije napreduju. Odvajanje od roditeljske brige
i staranja dovodi do promena na nivou fiziologije. Kvalitet odnosa između
roditelja i dece, na koji utiče stepen razumevanja detetovih potreba i
roditeljska osećajnost, određuje kasniju otpornost na stres i depresiju.
Međutim,
ovo ne važi samo za period nakon rođenja. I kod odraslih osoba optimalna
regulacija fiziologije zavisi od odnosa koji imamo sa drugima, pogotovu sa
onima koji su nam emotivno bliski.
Hajde
da razmotrimo ova istraživanja i ove tvrdnje sa stanovišta ideje o ličnoj
odgovornosti za kvalitet svog života. To je u psihologiji dosta popularna
ideja, naročito među psiholozima koji su istovremeno i psihoterapeuti.
Kako
se ova ideja odnosi na odnos između fizičkog i psihičkog?
Možda
sve ono što smo mislili o telu nije tačno. Možda telo funkcioniše na sasvim
drugačiji način, a veza između fizioloških, psiholoških i emocionalnih faktora
je mnogo dublja nego što smo mislili. Tako se u skorije vreme razvija sve više
teorija o povezanosti između fizičkog, emocionalnog i mentalnog zdravlja.
Govori se npr. o tome kako nedostatak fizičkog kontakta utiče na psihičko
zdravlje, kako osećanje depresije utiče na fizičko zdravlje. Time se još
jedanput podržava teorija koja kaže da postoje dobra i loša osećanja, te da nas
ona loša mogu, između ostalog, odvesti u "preranu smrt". Ne samo da
se podržava teorija o dobrim i lošim osećanjima, nego se takođe podržava i
teorija koja očuvanje zdravlja izjednačava sa borbom protiv smrti. Boriti se
protiv smrti znači boriti se protiv promena. Kako su promene neizbežne, tako je
i ta borba uzaludna. Dakle, ako želimo da istražimo savremene teorije o
povezanosti između fizičkih i emocionalnih faktora, dobro je da, kad god
naiđemo na neku takvu teoriju, postavimo sebi pitanje: "Na šta me ova
teorija poziva? Da li me poziva da kontrolišem i ublažavam svoje emocije kako
bih sprečio/la fizička oboljenja, ili me poziva da sagledam fizičke simptome
kao dobronameran signal da se nešto važno dešava u emocionalnom svetu i da tome
vredi posvetiti pažnju?" Ključno pitanje je da li se fizički simptomi
shvataju kao signal da nešto sa emocijama nije u redu, ili pak, da je nešto sa
emocijama vredno pažnje?
Nije,
dakle, sporno da emocionalni faktori i emocionalni odnosi sa bliskim ljudima
utiču na fizičko zdravlje, međutim, taj uticaj ne mora da se kvalifikuje kao
negativan, već kao nešto što pokušava da nam privuče pažnju. Nije potrebno da
menjamo svoja emocionalna stanja ili odnose sa bliskim ljudima da bismo
popravili fizičko zdravlje. Dovoljno je da određene fizičke promene shvatimo
kao signal da se nešto vredno naše pažnje dešava u emocionalnom i intimnom
svetu.
Marko
je došao na psihoterapiju zbog paničnog poremećaja. Bio je to 50-ogodišnji
uspešan poslovni čovek koji je u tom periodu počeo naglo da napreduje još više
u svojoj karijeri. Napadi panike su ga značajno remetili u tom napretku.
Napadima
panike su prethodile obično situacije u kojima je Marko bio frustriran od
svojih najbližih. Žena i sinovi su se osećali zapostavljeno s njegove strane i on je nastojao da to reši skupim odmorima i skupim
školama za sinove. To, naravno, nije suštinski rešavalo problem, i do svađa je
dolazilo povodom i najbezazlenijih stvari.
Marko
je naporno radio da bi uspeo, počevši od osnovne škole. Bio je jedinac
roditelja koji su živeli u jednom planinskom selu, i on od njega se očekivalo
da "uspe u životu" – da završi visoke škole i ima dobar posao, uzornu porodicu
i uticajne prijatelje.
U
svemu tome kao da je nekako "preskočio" detinjstvo.
Na
seanse je dolazio redovno i trudio se da bude "dobar i poslušan" klijent,
često bi pitao da li treba nešto da uradi i kod kuće kao "domaći zadatak" .
U
slobodnom vremenu je voleo da sluša bluz i da sakuplja marke. Njegova žena se
podsmevala ovome i smatrala da je to detinjasto, tako da je lišavao sebe tih
zadovoljstava.
Međutim,
na psihoterapiji je počeo sve češće da govori o tome. Bila sam pažljiv
slušalac, i uskoro je uživao u tome da mi govori o novim markama koje je
nabavio. Sklopio je i neka nova poznanstva sa ljudima koji su imali isti hobi,
i ta druženja su mu postala značajna. U njima je nalazio radost, zabavu, igru.
Ovako
osnažen, mogao je lakše da radi na svom problemu paničnog poremećaja.
Svi
mi u sebi imamo jedan deo ličnosti koji ima potrebu za igrom, kreativnošću i
spontanošću. To je naše dečje "ja".
Dečje "ja" je zanimljiv deo naše ličnosti. Sa jedne strane nešto želi i nešto mu je
potrebno, a sa druge strane jedan deo tog našeg unutrašnjeg deteta je većunapred odlučio da li ćemo te potrebe i želje
da ostvarimo ili nećemo, odn. koje ćemo da ostvarimo, a koje nećemo. Tom delu našeg bića, koji je doneo odluku, nije važno
da li će da ostvari potrebe, nego mu je najviše stalo da nam privuče pažnju. U
ključnim životnim trenucima upravo će taj deo ličnosti odlučiti šta ćemo da
uradimo i šta će se desiti. Zato je naša "sudbina" upravo u rukama tog dela
ličnosti koji samo hoće našu pažnju. Stoga, što mu više pažnje posvećujemo, to
će više sarađivati sa nama i naš će život biti kvalitetniji.
Kako
da mu posvetimo pažnju?
Geštalt
psihoterapija nudi mnogobrojne tehnike. Međutim, uspešnost ovih tehnika zavisi
od toga koliko su "obe strane" spremne da sarađuju. Spremnost našeg odraslog "ja" se zasniva upravo na shvatanju da
kvalitet našeg života zavisi od našeg odnosa sa dečjim "ja".
A
od čega zavisi spremnost naseg dečjeg "ja"?
Postoji više delova našeg dečjeg "ja". Jedan od njihhoće da zadovolji svoje želje i potrebe, ili
bar one koje su mu važnije od drugih. Dijalog sa njim zasniva se na našoj
spremnosti da čujemo koje su to želje i potrebe i da ih zadovoljimo ukoliko je
to razumno. Drugi hoće samo da privuče našu pažnju. Uspešnost tog dijaloga
zavisi od naše spremnosti da mu pružimo bezuslovnu pažnju.
Šta
je to bezuslovna pažnja?
To
znači da jednostavno udobno sednemo i posmatramo svoja osećanja. Ovo bi nam
moglo biti teško ako se identifikujemo sa svojim osećanjima. Ako ne razlikujemo
sebe kao bića od svojih pojedinih osećanja. Geštalt psihoterapija nam nudi
različite tehnike da napravimo ovu razliku (u svom radu ja savetujem klijentima
da vizualizuju svoja osećanja, da im daju oblik, veličinu, boju, teksturu).
Važno je da znamo da smo mi nešto dublja i šira celina od svojih pojedinih
osećanja, misli i fizičkih doživljaja.
Ovo
je osnova geštalt psihoterapije: mi smo celina koja je više od prostog zbira
svojih pojedinih delova. Geštalt psihoterapija se zasniva, pre svega, na geštalt
psihologiji koja se bavi ljudskom percepcijom. To je jedini način da nešto
zaista znamo: da to i percipiramo. Da bismo zaista znali da smo celina,
potrebno je da to i percipiramo. Nasa percepcija se sastoji od opažanja figure
i pozadine (polja). Figura je pojedini fizički, mentalni ili emocionalni
stimulus (čulni doživljaj, misao ii osećanje). Figure se menjaju, ali je nešto
uvek figura. Uvek percipiramo neki deo. Međutim, uvek je tu i pozadina (polje,
celina) koju takođe možemo da naučimo da opažamo. Što je vise opažamo, to ćemo
više znati da smo celina. Jer jedino ono što opažamo zaista znamo. To je ono
što zanima nase dečje „ja“, onaj njegov deo koji samo želi našu pažnju. Njega
ne zanimaju nikakve figure, već samo polje. Zato je ovo važno – da naučimo da
budemo svesni polja. To je dečji svet.
Inače,
figura nisu trajne. Ono što je sada figura, posle nekog vremena postaje
pozadina, a iz pozadine dolaze nove figure. Ovo je sve promenljivo i u geštaltu
možemo da radimo sa time kako bismo zadovoljili svoje potrebe i želje. Međutim,
postoji jedan deo pozadine koji nikada ne moze postati figura. To je nešto što
bismo mogli nazvati emocionalnim ožiljakom. To je jedini element pozadine
(dečjeg sveta) koji ne možemo da organizujemo kao figuru (ne možemo da ga
dovedemo u svet odraslih) kako bismo radili sa njime i rešili ga na odrastao
nacin. Jedino što nam preostaje je da svoju pažnju usmerimo na pozadinu.
Kako
usmeravamo svoju pažnju na pozadinu?
Kada
dozvolimo različitim fizičkim, mentalnim i emocionalnim figurama da nam dođu i
prođu kroz svest, ostaje jedna opšta nelagoda koja ne može da prođe kao
pojedinačne emocije. Jednostavno možemo da posmatramo kao jedan proces koji se
kreće po našem telu fizički, mentalno i emocionalno. Posmatranje tog procesa sa
namerom da osetimo emocionalni ožiljak i budemo sa svojim dečjim „ja“ dok mu je
teško, dovodi do naseg približavanja dečjem "ja". Ovo neće voditi ka
zadovoljenju potreba i želja, ali će voditi ka trajnom ublažavanju naše patnje.
Dečjem "ja" je urođena spontana kreativnost, radost i stvaralaštvo. Povezivanje sa
ovim delom naše ličnosti vodi ka tome da postajemo izvorniji, autentičniji,
spontano zaigrani sa drugim ljudima, kao i da sve više opažamo koliko smo svi
mi povezani u polju. Dobrobit je jedan pozadinski osećaj mira, nevinosti i
povezanosti sa sveukupnim životom.