понедељак, 30. април 2012.

BYE BYE LIFE




Kada neko dođe na psihoterapiju posle izvršenih lekarskih pregleda kojima je utvrđeno da su njegovi telesni poremećaji i problemi povezani sa psihološkim, odn. da se radi o psihosomatskom problemu, onda se radi na onome što je u osnovi problema. Naravno, potrebno je prethodno izgraditi odnos poverenja između terapeuta i klijenta, sagledati širi životni kontekst klijenta. Ali, u traženju odgovora polazimo od simptoma i fizičkih bolesti.
Ako su uzroci telesnih bolesti psihološke prirode, onda se radi o nekim slikama, rečima, uverenjima na koje klijent reaguje bolešću. Tokom terapije se radi na njihovom preispitivanju. Mislim da će najbolje biti da opišem neki slučaj rada na psihosomatskom problemu klijenta.

Klijent, nazvaću ga Maks, je imao problema sa čestim glavoboljama. Ovaj četrdesetogodišnjak, službenik u banci inače, oženjen i sa dvoje dece, je naizgled imao potpuno zadovoljavajući život. Uradio je sve lekarske preglede i, po njima, sve je bilo u redu na planu fizičkog zdravlja.
Već tokom početnih razgovara sam primetila da povremeno malo jače steže vilice. Tokom daljeg rada sam primetila da se to dešava kada priča o nekim situacijama na koje bi očekivana reakcija bila frustracija i osećanje ljutnje. On je nije prepoznavao, niti je govorio o njoj. Kada se naredni put desilo da sam uočila stezanja njegove vilice, predložila sam mu da uradimo mali eksperiment, sa čim se on složio. Primenila sam tehniku koja se koristi u geštalt psihoterapiji i koja se zove "pojačavanje". Ova tehnika se sastoji u tome da klijent pojača neki pokret koji je napravio. Dakle, rekla sam mu da još jače stegne vilice i da mi onda kaže šta oseća. Uradio je to par puta, i ubrzo postao svestan osećanja ljutnje.
Dalji rad je išao u pravcu rada na ovom osećanju. Rane poruke koje je on dobijao u vezi sa ljutnjom su bile da nije lepo ljutiti se i da nije dobar ako to čini. Ovakve poruke u našoj kulturi obično dobijaju devojčice, dečaci nešto ređe. Naravno, ovo je dovelo do potiskivanja ovog osećanja. Njegov otac je bio naprasit čovek i Maks je bio bliži sa majkom kao dečak. Od nje je usvojio uverenje da nije dobro ljutiti se i da nije dobra osoba ako se ljuti.
Istovremeno sa osvešćivanjem osećanja ljutnje, odvijao se i psihoterapijski rad na telu.
Svoju glavobolju Maks je opisivao kao bol  u obliku pritiska i stezanja poput obruča, u predelu čela, ali i u potiljku. Nekada je bila blaga,a nekada veoma jaka i neugodna.
Osim bola u glavi, Maks se žalio i na druge tegobe - osećanje punoće u stomaku, stezanje u grlu, lupanje srca, razdražljivost, teškoće u koncentraciji i pamćenju. Dugotrajna napetost mišića glave i vrata koji su telesni izraz psihičke napetosti mogu dovesti do ovoga. Pokazala sam mu tehnike telesne relaksacije koje su mu pomogle u prevazilaženju napetosti.
Nešto od ovih tehnika možete da probate i sami: stegnite jako pesnicu i držite je tako desetak sekundi. Onda je pustite. Osetite razliku između toga kada su mišići napeti i opušteni. Uradite to nekoliko puta. Budite svesni toga kakav osećaj imate u ruci kada je stegnuta, a kakav kada je opuštena. Sada pokušajte samo da zamislite da vam je ruka opuštena i da "prizovete" osećanje koje ste imali kada vam pesnica nije bila stegnuta. Na ovaj način možete da opustite celo telo.
Ali, stvar nije samo u primeni nekih tehnika. Čak, ako se zaustavimo samo na njima, propustićemo da uradimo nešto sa onim što stoji u osnovi psihosomatske bolesti. U ovom slučaju je to bio odnos prema osećanju ljutnje, nedovoljna svesnost ovog osećanja, i njegovo neizražavanje.
Dakle, svaka psihosomatska bolest ima svoj smisao i poruku. Ako imamo probleme sa kožom, možda se osećamo ugroženo. Koža je mesto kontakta i razdvajanja sa fizičkom sredinom. Ako je doživljavamo ugrožavajućom na bilo koji način po nas, izbegavaćemo kontakt sa njom, a to se može manifestovati kroz kožna oboljenja. Ako imamo bolove u leđima možda osećamo da se "ceo svet svalio na naša ramena", da svoju životnu situaciju doživljavamo teškom jer preuzimamo odgovornost ne samo za svoj život, već i život drugih. Ako imamo probleme sa vidom i sluhom, možemo ispitati da li postoji nešto sa čime izbegavamo da se suočimo. Artritis je povezan sa preteranim kriticizmom i nefleksibilnošću u odnosima sa drugima. Ako imamo stomačne probleme, možemo se zapitati šta to ne možemo da "svarimo" u psihološkom smislu. Možemo patiti od zatvora ako se teško rešavamo da se odreknemo nečega što nam više nije potrebno.
Rad na psihosomatskim bolestima je potreban ne samo zbog toga što nam one otežavaju život, već i zbog toga što nam govore o našim uverenjima na osnovu kojih na život reagujemo bolešću. Psihosomatske bolesti mogu odvesti u pretežno telesne bolesti. Imala sam slučaj klijentkinje koja je zbog škrgutanja zubima tokom noći imala ne samo bolove u vilici i glavobolje, već je i oštetila zube, pa je morala da ide na intervenciju kod stomatologa. Kolitis koji dugo traje može dovesti do proširenja upalnih promena creva i daljih komplikacija.
Kada kažem da je dobro ako svoje simptome i bolesti volimo, to ne znači da treba da radimo na tome da ih imamo, tj. da smo bolesni. To znači da ih možemo razmatrati sa ljubavlju prema sebi, jer su oni telesni izraz naših nerazrešenih emocionalnih problema, naša reakcija na njih.


 Danijela

















Photo by Nemanja Stojanović

субота, 21. април 2012.

INSOMNIA





Naš život se odvija u ciklusima uopšte uzev, pa tako i kada je u pitanju spavanje. Prelazimo naizmenično iz budnog stanja u stanje spavanja i obrnuto. Stanje spavanja se takođe sastoji iz različitih faza.

Insomnia (nesanica) može biti povezana sa mnogim uzrocima (npr.prevelika aktivnost tokom dana može dovesti do problema sa opuštanjem koje je neophodno da bi se utonulo u san, zdravstveni problemi, stres, depresija), i može imati mnoge posledice, kako po fizičko, tako i po psihičko zdravlje.
Reći ću nešto o psihološkim uzrocima poremećaja procesa spavanja, odnosno nesanice.
Razlog ovoga može biti otpor da se dođe u kontakt sa nesvesnim sadržajima sa kojima se inače dolazi u kontakt tokom sna.

Nesvesni sadržaji sa kojima dolazimo u kontakt tokom sna mogu biti problematični za našu ličnost, tj. za njene granice. Jedna od tih granica je granica između budnog stanja i stanja spavanja - granica između jave i sna. Granice su procesi koji sa jedne strane razdvajaju ono što doživljavamo kao svoje "ja" od onoga što tako ne doživljavamo. Sa druge strane, granice su procesi koji omogućuju kontakt između "ja" i "ne-ja". Granica između jave i sna je jedan od takvih procesa. To znači da ovaj proces (proces uspavljivanja kao i proces buđenja) određuje našu ličnost (određuje šta ćemo smatrati svojim "ja"-java, a šta ne- san). On takođe omogućuje i kontakt sa intrapsihičkom sredinom, okruženjem, tj. sa onim psihičkim sadržajima koje ne doživljavamo kao deo svoje ličnosti (kontakt između "ja" i "ne-ja" - kontakt između jave i sna). Razlog zašto neki psihički sadržaji ostaju "sa one strane granice" (u "ne-ja") je što nam ne prija da na njima temeljimo svoj identitet, svoju ličnost. Postoji razlog zašto nam to ne prija, zašto nam ne prija da budemo takva osoba. Gajimo neku predrasudu prema "takvim" ljudima. Nekada nam je čak neprijatno da budemo u kontaktu sa "takvim" ljudima. To ima svoje intrapsihičke uzroke. Problemi na granicama sa drugim ljudima odražavaju probleme na intrapsihičkim granicama. Dakle, ako nam ne prija da budemo sa "takvim" ljudima to je zato što nam ne prija kontakt sa takvim psihičkim sadržajima. Ne samo da nam ne prija da na njima gradimo svoj identitet, nego nam ne prija ni da budemo u kontaktu sa njima. To je, dakle, problem na nekoj od granica između "ja" i "ne-ja". Jedna od tih granica je granica između jave i sna. Pošto su granice proces, a ne stanje, tako je i ovo problem u procesu. Problem u našem pristupu psihičkim sadržajima.

Tako je i rešavanje ovog problema proces. Taj proces počinje tako što prestajemo da pravimo dodatni problem. Bez obzira na to koji je uzrok nesanice, ako tu nesanicu ne prihvatamo, time pravimo dodatni problem. Što joj se više odupiremo, to veći problem pravimo. Nesanica kao takva može biti veoma neprijatna i frustrirajuća. Najbolje što možemo da uradimo u takvoj situaciji je osetimo koliko nam je neprijatno i koliko smo frustrirani zbog toga što ne možemo da spavamo.


Danijela










Photo by Nemanja Stojanović

четвртак, 12. април 2012.

VERTIGO





Strah je osećanje, i to neprijatno. Osećamo ga kada se plašimo. Plašimo se da bismo zaštitili nešto što nam je veoma važno. To je uloga osećanja straha. Plašimo se da bismo se angažovali i fizički, i mentalno i emocionalno, da zaštitimo ono što nam je važno. Ako u tome uspemo, strah nam je od koristi, odnosno uspešno smo se uplašili.

Ali, u mnogim situacijama, ne samo da ne uspevamo da zaštitimo bilo šta, nego spuštamo sebi kvalitet života time što se nepotrebno plašimo.

Zašto se nepotrebno plašimo? Nekada pogrešno procenjujemo situaciju, pa su naši strahovi neadekvatni i iracionalni.  Međutim, uglavnom je problem emocionalne prirode, odn. radi se o nekom „nedovršenom poslu“ iz proslošti.

Kada su u pitanju fobije, važno je da razlikujemo da li se radi o fobiji koja je nastala kao posledica traume,  ili o fobiji koja je posledica odbrambenih mehanizama.

U ovom drugom slučaju problem je u tome što ne dozvoljavamo sebi da budemo svesni od čega smo se stvarno uplašili (obično nekada davno u detinjstvu). Onda taj strah "premeštamo" i povezujemo sa nekim objektom koji nas uopšte ne ugrožava, i to nam je potpuno jasno. Ljudima je često potpuno jasno da nema razloga da se plaše od npr. pauka, međutim nije im jasno zbog čega se onda uopšte plaše.
Odgovor je da se osoba uplašila nečeg drugog, ali ne dozvoljava sebi da bude svesna čega.

Ako su simptomi fobije jako izraženi ili ako je klijentu hitno potrebno da se "oslobodi" od fobije, mogu se, kao privremeno rešenje, primeniti medikamentozna terepija i/ili se klijent može naučiti tehnikama izlaganja i desenzitizacije.

Zašto smatram da je ovo rešenje privremeno? Ako se ne pozabavimo suštinskim problemom, sveukupni kvalitet našeg života se neće poboljšati, odn. problem će se izraziti na nekom drugom planu. Sa druge strane, ako se pozabavimo suštinom, otkrićemo mnogo toga o sebi.  Shvatićemo da  i ovaj problem, kao i svaki drugi, predstavlja našu poruku samima sebi. Poruku da postoji neki važan aspekt našeg bića koga nismo svesni. Kada ga osvestimo, dobijamo mnogo.

Kako da ga osvestimo?
U geštalt terapiji se, kao i uvek, radi sa "ovde i sada". To znači da problematičnu situaciju iz prošlosti dovodimo u sadašnjost, tako da možemo da osetimo osećanja koja smo prekinuli ili potisnuli. To znači da dozvoljavamo sebi da budemo svesni od čega smo se, zapravo, uplašili. Shvatamo da je u redu plašiti se, od čega god da smo se uplašili. Ne postoji ništa od čega ne bismo smeli da se plašimo. Kao i obično u geštalt terapiji, razvijamo i osnažujemo stav - "sve  sto je ljudsko nije mi strano".

Strah, iako je neprijatan, može da nam bude od koristi, a iako nam nije od koristi - od koristi nam je, zato što predstavlja poruku koja nam je od velikog značaja u emocionalnom razvoju. Kada tu poruku u celosti osvestimo, prestajemo da se plašimo.


Danijela 


















Photo by Nemanja Stojanović

четвртак, 5. април 2012.

ZAŠTITITE NESTAŠNE DEČAKE



U nešto starijim definicijama kao odlika psihopatske ličnosti se navodi veće ili manje odstupanje od psihički normalnog ponašanja, koje nije posledica duševne ili neke druge bolesti, već specifičnog devijantnog razvoja ličnosti. Karakterne crte psihopate su egocentričnost, manipulacija, sebičnost, nedostatak empatije, osećanja krivice ili kajanja.
Počevši od 1980.godine, od objavljivanja DSM-III, Dijagnostičkog i Statističkog Priručnika za Mentalne Poremećaje (Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders) za psihopatiju se koristi naziv antisocijalni poremećaj ličnosti, a ona se definiše doslednim kršenjem društvenih normi, uključujući i laganje i krađu, izostanke sa posla i iz škole, hapšenje zbog saobraćajnih prekršaja itd.

Ipak, ovaj poremećaj podrazumeva određene karakterne crte ličnosti. Ne mora svaka osoba koja ima problematično društveno ponašanje da bude psihopata.

U nastanku i razvoju ličnosti sa ovom vrstom poremećaja značajnu ulogu igraju nasledni, psihički i faktori sredine - ne pojedinačno, već u interakciji.
Postoji nasledna sklonost ka ovom poremećaju, ali značajnu ulogu igraju i psihički faktori, kao što su nemogućnost kontrole nagonsko - afektivnih impulsa i njihove sublimacije u društveno prihvatljive norme, prevladavanje principa zadovoljstva, smanjena tolerancija na frustraciju.
Sredinski faktori koji utiču na pojavu ovog poremećaja su najpre vezani za uticaj porodice (rano odvajanje od porodice ili roditelji koji su psihopate).
Stavovi roditelja prema deci koji doprinose razvoju ovog poremećaja su odbacivanje deteta (deca onda postaju nesocijalizovana, uglavnom agresivna, svirepa, sklona tuči), nezainteresovanost (deca kradu, skitaju, beže od kuće), krutost roditelja koji inhibiraju decu (deca postaju povučena, apatična, stidljiva i veoma osetljiva).

Razvoj ličnosti sa poremećajem ponašanja je postepen i počinje veoma rano, u detinjstvu i ranoj mladosti, pa se može reći da je rana faza razvoja ličnosti, odnosno atmosfera u porodici, presudna za pojavu poremećaja ličnosti.

Klasifikacijom poremećaja ličnosti ću se baviti drugom prilikom. Sada bih samo htela da napomenem da je nekada veoma teško odrediti kada se radi o ličnosti koja ima ovaj poremećaj, jer se može desiti da po ponašanju to nije tako očigledno (ove osobe mogu biti jako inteligentne i uspešne), ali njihova ličnost ima navedene karakterisike. Takođe je teško motivisati osobu sa poremećajem ličnosti na psihoterapiju jer ona smatra da je sa njom sve u redu.


Danijela

















Photo by Nemanja Stojanović