уторак, 29. мај 2012.

KINESKI ZID







U bavljenju ljudskim iskustvom i ponašanjem geštalt terapija koristi model polja i čoveka kao figure u njemu. Polje čine organizam ili ličnost i njegova sredina ( prvenstvano socijalno okruženje) koji su u dinamičkoj interakciji.
Od okoline nas odvaja naša granica, i time nam obezbeđuje individualnost, ali ona istovremeno omogućava i kontakt.  Granicu naše ličnosti predstavljaju načini na koje se povezujemo sa drugima i formiramo odnose sa okolinom.
Kada smo u dobrom kontaktu sa sobom  (kada smo svesni  onoga što jesmo) i kada smo u dobrom kontaktu sa drugima (razlikujemo šta je ono što smo mi od onoga što su drugi), možemo da zadovoljimo svoje potrebe na adekvatan način.
Međutim, moguće je i da osoba bude ili ne bude u kontaktu sa nekim delom sebe, tj. da bude ili ne bude svestan nekog dela sebe. Prekidanje kontakta je izbegavanje nečega (misli,osecanja, neprijatnih tema i sl.)
Ove dve stvari su tesno povezane, pa tako problemi u kontaktu sa sobom dovode do problema u kontaktu sa drugima. Kada nismo u kontaktu sa nekim osećanjima (npr.osećanjem ljutnje) može se desiti da drugim ljudima pripisujemo kritičnost, nameru da nas uvrede, da se svadjaju sa nama.


Odnos prema drugima treba da bude promenljiv i da se kreće od izolacije do konfluencije (od potpunog otsustva kontakta do kontakta u kome se u većoj ili manjoj meri gubi doživljaj sebe, odnosno svojih granica). Na taj način zadovoljavamo svoje potrebe za intimnošću i povlačenjem. Nekada nam je potrebno da se osamimo, da napravimo "kineski zid" oko sebe, a nekada da ne znamo gde se mi završavamo, a gde počinje osoba sa kojom  smo bliski i intimni.


Granica ličnosti je zdrava ako pulsira, ako menja položaj u polju. Pulsiranjem se organizam ili povlači, ili stupa u kontakt sa sredinom, fizičkom ili socijalnom. Kod izolacije granica je čvršća i deblja, kontakt omogućava komunikaciju, a konfluencija intimnost i bliskost, kada su u pitanju odnosi sa drugima.
U normalnim okolnostima imamo kretanje duž ove linije.

Problem nastaje kada se fiksiramo u jednoj fazi. U fazi povlačenja se fiksiramo uglavnom ako se bojimo da nećemo moći da odredimo granicu jer će nas drugi "pojesti", da ćemo "izgubiti" sebe, da će nas podjarmiti. U konfluenciji se fiksiramo uglavnom ako se bojimo da će se kontakt prekinuti. Po cenu sopstvene granice stupamo u konfluentni odnos.

U geštalt psihoterapiji se smatra da svi poremećaji potiču od poremećaja granica.
Veliki broj neurotičara ne može da odredi granicu, ona je stalno promenljiva i zato se javlja potreba da drugi odrede granicu.
Deca takođe često traže da im se odredi granica.
U bračnim odnosima se dešava da se povlače krute granice, ili uopšte ne postoje, pa se ne zna šta je čija odgovornost.
Osrćanje krivice može nastati kada ne postoje jasno određene granice, pa čovek sebi "natovari na vrat" više nego što je to realno moguće.
Neke osobe ostaju u izolaciji jer se boje da stupanjem u kontakt moraju da se ponovo vrate u izolaciju (strah od izolacije).
Kod konfluencije takođe postoji strah od kontakta zbog mogućnosti vraćanja u konfluenciju.

Postoji generalna tendencija u našoj kulturi da su muškarci više skloni povlačenju, a žene konfluentnim odnosima ("stapanju" sa drugima).


Dakle, problemi u odnosima često nastaju onda kada ne postavimo dobro granice u odnosu sa drugim, pa na njega ne gledamo kao na realnu osobu, tj. ne čujemo šta ta osoba stvarno priča, ne vidimo šta stvarno radi. To znači da odnos nije Ja-Ti (uzajamnost, prihvatanje, tretiranje drugog kao sebe, kao ličnosti), nego Ja-Ono (gde se drugome faktički ne priznaje njegova ličnost,nego se projektuju neki sopstveni sadržaji).


Danijela













Photo by Nemanja Stojanović

уторак, 22. мај 2012.

TIME TO SAY GOODBYE



Kada se dvoje ljudi zavole njihova želja je uglavnom da se ta ljubavna priča nikada ne završi, da traje zauvek. Naravno, ništa ne traje zauvek i veze se završavaju - bilo rastankom ili smrću jednog od partnera. Smrt je, naravno, izvesna, i ne možemo je izbeći, ali se postavlja pitanje da li možemo i da li je dobro da izbegnemo rastanak po svaku cenu.

Rastanak dvoje ljudi nije sam po sebi loš. Nije dobro rastajati se ako ljubavi još uvek ima i ako postoje načini da se prevaziđu razmimoilaženja. U tom slučaju je dobro preduzeti razne korake u cilju premošćavanja udaljenosti i jaza koji je nastao. Međutim, u nekim slučajevima je rastanak nešto najbolje što dvoje ljudi može učiniti za svoj ljudski odnos. Rastanak može predstavljati i korak napred u razvoju oba partnera.

Kako će se odvijati završavanje nekog odnosa zavisi od njegovog kvaliteta. Koliko je bio kvalitetan početak odnosa, toliko bi mogao da bude kvalitetan i kraj odnosa.

Zreli odnosi počinju iz namere bar jednog partnera da se razvijaju kroz uzajamni odnos, dok nezreli imaju nameru da održe određeno stanje koje su proglasili za idealno, ili makar dovoljno dobro. Ovo nikako ne treba pomešati sa uslovljavanjem ljubavi, sa očekivanjem da se partner promeni zbog toga što ga volimo i što smo spremni da mu „pomognemo“ da se promeni. Suština je da smo mi spermni da sazrevamo kroz taj odnos, bez obzira na to da li partner želi da se razvija. Naravno, može biti od koristi da izaberemo partnera  koji  takođe želi da se razvija, ali ovo nikako ne treba mešati sa situacijom i kojoj mi smatramo da neko treba da se menja, zato što  očigledno ima neki problem. Ljubav nije psihoterapija. Takođe ne treba mešati obostranu želju za razvojem sa situacijom u kojoj nam neko signalizira da želi da se razvija zato da bi nam se predstavio u boljem svetlu.

Kada se partneri razvijaju tokom godina, dešavaju se neke interesantne stvari.
Najinteresantnije je kada ljudi menjaju svoj karakter. Ako je veza počala sa namerom stagnacije, promena karaktera jednog ili oba partnera  ruši psihološki ugovor sa početka veze - da partneri ostanu takvi kakvi jesu. Međutim, ako je početna namera dinamična, tj. ukoliko bar jedan partner želi da se razvija, onda su promene karaktera potpuno u skladu sa tim.
Udaljavanje partnera može biti i dobro i loše. Dobro je kada je izraz njihove težnje za samostalnošću, a loše je kad je posledica nedostatka kontakta izmedju njih. U prvom slučaju udaljavanje se ciklično smenjuje sa zbližavanjem, i to su normalne faze odnosa. U drugom slučaju udaljavanje je uvod u krizu odnosa.
Udaljavanje se manifestuje (kada je kriza u pitanju) bilo kao prekid ili slabljenje komunikacije, bilo kao neproduktivna komunikacija, bilo kao nemogućnost partnera da izađu jedno drugome u susret.
Ako su partneri ušli u odnos sa namerom da se razvijaju, verovatno će se to odraziti na njihov raskid, tj. želeće onom drugom sve najbolje i tako ce se i ponašati.
U drugom slučaju moguće su razne vrste smicalica, počevši od emocionalnog ucenjivanja, optuživanja za propast odnosa, i uopšte za sve i svašta, pa do ozbiljnijih stvari kao što je manipulacija zajedničkom decom, zajedničkom imovinom, prijateljima, rodbinom itd.

Međutim, bez obzira na to kako je veza počela, kada dođe do krize, može se mnogo toga uraditi, bilo da se ta kriza prevaziđe, ili bar da se odnos raskine na dobar način.

Uradite sledeće ukoliko imate neku problematičnu situaciju u svom partnerskom odnosu:
Zamislite da se nalazite u pozorištu i da se na pozorišnim daskama odvija scena koja je tipična za tu situaciju. Vi se nalazite u publici i posmatrate tu scenu. Vidite kako se ponašaju glumci koji igraju vašeg partnera i vas. Kako govore, kako se kreću. "Razvijte" ovu scenu i pratite kako se osećate. Da li je predstava koju gledate tragedija, komedija, vodvilj? Kako vam se sviđa gluma, scenografija? Da li biste režiseru ili glumcima dali neku sugestiju? Da li na kraju scene aplaudirate, zviždite ili ravnodušno napuštate pozorište?
Kada završite, vidite kako se osećate i šta sada mislite o svom problemu između vas i partnera.



Danijela 


.








Photo by Nemanja Stojanović

четвртак, 17. мај 2012.

ČOKOLADA


Od prošlog leta sam se ugojila. Išlo je to postepeno, tako da sam u jednom trenutku samo bila iznenađena kako ne mogu da obučem neke stvari jer su mi tesne. Rešila sam da smršam, ako ništa drugo da ne bih morala da kupujem novu garderobu.
Svaka dijeta koju sam držala je propala.
Manula sam se dijeta dok ne vidim kako je došlo do toga da se ugojim. Kada znamo kako dolazi do nečega, možemo da preduzmemo odgovarajuće korake da do toga ne dolazi.
Prisetila sam se prošlog leta i onoga što se tada dešavalo u mom životu. Ono što  bih mogla da izdvojim kao dešavanja psihološke prirode u tom periodu su neki moji unutrašnji konflikti i velika napetost koju sam osećala. Kada god bih bila napeta i kada mi se činilo da to ne mogu da podnesem, posezala sam za čokoladom.



Kada postoji sukob, bilo aktuelni ili iz prošlosti,  između dve potrebe ili između neke potrebe i elementa iz spoljašnje sredine, govorimo o unutrašnjem konfliktu. U geštalt terapiji ovo se smatra suštinom neuroze. Taj sukob nije nešto negativno. Naprotiv, on se smatra kompatibilnim sa razvojem ličnosti, čak sredstvom pomoću kojeg se taj razvoj odvija. Tok sukoba, njegove suprotnosti, sredstva koja su u njemu upotrebljena i mogućnosti koje su isprobane, kao i niz drugih informacija, su važni za dalji razvoj ličnosti i razvoj njenog komuniciranja sa okolinom. 
Najbitnija posledica ovog sukoba je rešenje. Ono dolazi na kraju i predstavlja nastajanje novog, kreaciju. Ovo sačinjava promenu, mogućnost razvoja i sam razvoj.

Dakle, postojanje unutrašnjeg sukoba samo po sebi ne bi trebalo da ima neke manifestacije kao što je neželjeno gojenje.
Ipak, do ovoga može doći ako ne dozvolimo sebi da osvestimo svoj unutrašnji konflikt, ako ga prekidamo.
Ako dođe do prevremenog mira tako što se konflikt prekida, nema mogućnosti za postizanje rešenja i nastajanje novog. Pored toga, skloni smo da se otuđujemo od svojih potreba. Želeći da isključimo bol iz svog iskustva, isključujemo i radost. „Organizam zna najbolje šta i kako treba“( F. Perls, osnivač geštalt psihoterapije), ali je potrebno da ponovo doživimo sebe da bismo iskoristili kapacitet za samoregulaciju koji imamo.

Da bismo omogućili svom organizmu samoregulaciju, potrebno je, dakle, da osvestimo delove ličnosti od kojih smo se udaljili ili kojih nismo svesni. Do preteranog uzimanja hrane koje dovodi do gojenja dolazi u trenucima kada smo napeti, ne slušamo šta nam telo kaže, već hranom "zatrpavamo" svoje "emotivne rupe".

Tek kada postignemo svesnost o ovome, držanje neke dijete može dati rezultate.
Često se, čak, dešava da tada nije više ni potrebno držati dijetu, naš organizam sam reguliše optimalnu težinu.

Inače, držanje dijete bez osvešćivanja njenih psiholoških uzroka predstavlja veliko lišavanje i frustraciju. Ako smo se ugojili iz psiholoških razloga, onda je gojenje naš pokušaj rešavanja nekih problema. Iz nekih razloga nam nije bio dostupan drugi. Ako ga sebi uskratimo, a da ne nađemo drugi način ili rešimo problem, nijedna dijeta ne može dugoročno uspeti, već će samo predstavljati atak koji vršimo prema sebi.



Danijela



 








Photo by Nemanja Stojanović 


                                                      

уторак, 8. мај 2012.

ŠABLON






Izbor partnera može biti zreo i nezreo. Kroz zreli izbor ostvarujemo svoju težnju za ličnim rastom i razvojem. Može se reći da u slučajevima nezrelog izbora partnera izgrađujemo neautentičan odnos. Partnera biramo tako što nesvesno tražimo osobu koja ce da nam pomogne da razrešimo svoje "nezavršene poslove" iz detinjstva. Projektujemo svoje nerazrešene probleme iz ovog perioda na odnose sa partnerima. Mi smo u stvari nesvesno opsednuti svojim sopstvenim kompleksom sve dok ga ne razrešimo. Da bismo ga razrešili mi nesvesno pokušavamo da svoj partnerski odnos organizujemo tako da njime dominiraju isti oni problemi koje smo imali u odnosu sa roditeljima.



Međutim, na svesnom nivou, mi ovo ne uočavamo, samo se iznenadimo kad u jednom trenutku otkrijemo šablon.

Šta kada prepoznamo šablon?
Onda smo napravili prvi korak da prevaziđemo ovaj problem.
Sledeći korak je da dozvolimo sebi da osetimo sve one emocije koje stoje iza tog šablona, odn. razvijemo svojevrsnu toleranciju na prisećanje neprijatnih uspomena iz detinjstva. Tek tada smo u stanju da izboru partnera pristupimo na drugačiji način. Pažnju nam više ne odvlači nesvesni šablon i uspomene koje stoje iza njega. Tada postajemo svesni kriterijuma do kojih nam je zaista stalo prilikom izbora partnera.



Izdvojiću iz svoje prakse jedan tipičan slučaj.


Kod mene je na psihoterapiju dolazila klijentkinja  Nataša koja se žalila na neraspoloženje i na nedostatak volje za životom. To je bila žena tridesetih godina, veoma uspešna na poslovnom planu, ali bez ličnog života. Ispričala mi je da je donela odluku da bude potpuno nezavisna u odnosu na muškarce. Po njenom mišljenju, svi muškarci sa kojima je bila su se pokazali kao osobe na koje je nemoguće osloniti se. Neki su bili kockari, neki alkoholičari, neki su jurili za svakom ženom.  Nataša se pitala zašto baš ona uvek naleti na takve muškarce i objašnjavala mi je da se zbog toga ne želi ni vezati za nekoga . Na ovaj način je bila sama i život joj nije bio ispunjen sadržajem, ali je bila zaštićena od toga da bude povređena.

Tokom psihoterapijskog rada utvrdilo se da je i njena majka živela i odgajala ćerku bez partnera. Njen suprug, otac moje klijentkinje, ih je napusto samo što se ona bila rodila. Učinilo mi se interesantnim, a i značajnim, da se ova priča ponovila još par puta - njenu majku je ostavio svaki muškarac sa kojim je bila u vezi zato što je bio "gad i propalitet".

Nataša je prvo prepoznala da je njena priča o odnosu sa muškarcima istovetna majčinoj. Shvatila je da se ne radi o slučajnosti, nego da ona ne razdvaja svoj život od majčinog i da je na tome zasnovan i njen izbor partnera. Ono što je usvojila od majke je da muškarcima ne treba nikako verovati, da je to opasno. A kada očekujemo opasnost, velika je verovatnoća da ćemo je videti i tamo gde je nema. Skoro uvek možemo naći argumente za skoro sve svoje pretpostavke.
S druge strane, ako nekoga stalno proveravamo očekujuci od njega sve najgore, velika je verovatnoća da će ovo uticati na pojavu ljutnje i besa kod njega.

Kada je postala svesna ovoga,  Natašaje mogla da prestane sa stvaranjem straha i nepoverenja kod sebe kada su muškarci u pitanju. Oslobodivši se predrasude da se na muškarce ne može i ne treba oslanjati, mogla je da sagleda bolje šta su njene potrebe i želje kada je partnerski odnos u pitanju.



Kada smo svesni toga šta je ono sto želimo da ostvarimo kroz partnerski odnos, izbor partnera nije tako problematičan. Tada lako možemo utvrditi koji su to naši kriterijumi kada je u pitanju izbor partnera. Kada sretnemo nekoga ko odgovara njima neće biti velikih problema u uspostavljanju stabilne i harmonične veze.


Danijela


















Photo by Nemanja Stojanović