понедељак, 26. децембар 2011.

UMOR TRAŽI ODMOR



Klijent koji dolazi kod mene na psihoterapiju se često žali na svoj umor. Ovih prazničnih dana je, kaže, kao probušeni balon. Dođe mu da se zaključa u svoju kancelariju, sedi u mraku i gleda u prazno.
On zaista radi puno, ali to nije jedini razlog njegovog umora. Ima i nekih stvari u njegovom životu koje možda predugo imaju status quo. Sa mlađim bratom je u komplikovanom odnosu koji vuče korene još iz najmlađih dana. Kontakte su sveli na minimum, ali to, naravno, nije rešenje. Ako nekoga ne viđamo, a imamo s njim neraščišćen odnos, to se neće rešiti samo od sebe.

Umor je osećanje koje se manifestuje kroz otežanu koncentraciju, glavobolje, nesanicu, bolove u mišićima. Ovi pokazatelji imaju ulogu da nam signalizuju da treba da prestanemo sa aktivnoćcu, pa ih zato ne treba smatrati negativnom pojavom. Kada ih osetimo, poželjno je da napravimo pauzu i da se odmorimo. Ako ignorišemo ono što nam naše telo poručuje, može doći do hroničnog umora.
Danas se često ističe da "ne treba gubiti vreme" odnosno da je neophodno naporno raditi, po mogućnosti bez pauza, odmora, slobodnih dana. Zanemaruje se da je odmor tokom rada neophodan da bismo obnovili iscrpljene zalihe energije, kao i da bismo razmislili o daljoj aktivnosti, reorganizovali se i pristupili stvarima na drugi nacin. Izbegavanje odmora dovodi i do osećanja dosade, upadanja u rutinu, što za posledicu ima hronični umor.
Dakle, da bi se izbegao hronihni umor, potrebno je u startu imati drugačiji pristup poslu: uspešno se baviti nekim poslom ne znači raditi sve vreme, već raditi sa pauzama, koje omogućavaju fizički i psihički oporavak.

Do hroničnog umora može doći i usled potiskivanja nekih osećanja. Naime, ako usvojimo shvatanje da su neka osećanja "negativna", kao npr. ljutnja, onda ćemo se truditi da to osećanje potisnemo kada se pojavi, i na to potiskivanje ćemo utrošiti određenu količinu energije, koja će ostati zablokirana. Onda organizam za sledeće poslove nema na raspolaganju svu svoju energiju i potencijale i ulazi u njih osiromašen, postaje manje efikasan. Ako ovakvo stanje duže traje može doći i do pojave depresije. Rešenje za ovu vrstu hroničnog umora je svesnost o osećanjima. To znači osetiti telesne simptome osećanja, kao i biti svestan misli koje nam u datom trenutku padaju na pamet.
Kada smo svesni osećanja možemo naći prihvatljive načine da ih ispoljimo. Npr. ljutnja ima za cilj da utiče na promenu nečijeg ponašanja koje nam smeta. Efikasan način za njeno izražavanje je verbalno izražavanje koje ne sadrži uvrede, već predloge za poželjne oblike ponašanja. Ako procenimo da nije poželjno izraziti ljutnju, najvažnije je da je mi budemo svesni, i da eventualno na neki način oslobodimo telesnu napetost (npr,rekracija, sport, opuštanje..).
Umor nije negativno stanje samo po sebi, čak nam šalje korisne informacije o potrebi za prekidom ili usporavanjem aktivnosti. Problem nastaje ako traje produženo ili ako nemamo mogućnost da se odmorimo.

Danijela















Photo by Nemanja Stojanović

петак, 23. децембар 2011.

SRCE JE MOJE VIOLINA




Narodnu muziku možemo voleti ili ne, ali je prava retkost da neko nikada nije odregovao emotivno na neku narodnu pesmu.To se može dešavati i veoma retko, pa nas može iznenaditi sopstvena reakcija. Čak i ljude koji ne vole narodnu muziku može da dotakne neka pesma. Ne retko je to povezano sa konzumiranjem alkohola ili sa nekim situacijama u kojima dolazi do socijalnog povezivanja putem nekih aktivnosti (proslave, svadbe, ispraćaji...).


Narodne pesme mogu biti svakojake po kvalitetu tekstova, muzike, interpretacije. Ono što im je nekako zajedničko je, čini mi se, jedna vrsta poziva i mogućnost za dolaženje u kontakt sa nekim osećanjima koja inače izbegavamo. Nekada imamo i omalovažavajući odnos prema njima. To su obično osećanja koja su veoma jaka i javljaju se u nekim situacijama koje su samo "okidači". Tim osećanjima ne znamo tačno poreklo. Povezujemo ih sa nekim životnim okolnostima u kojima vidimo uzroke. Ali uzroci nisu tamo.

Uzroci su u događajima koji su se desili nekada davno. To su bolna emocionalna iskustva koja smo blokirali svojom percepcijom. Nismo ih procesuirali, obradili do kraja, zato što smo verovali da ne bismo mogli to da podnesemo . Deo nas koji ne razlikuje realnost od fantazije (naše dečje ja) i dalje u to veruje. I dalje blokiramo ta emocionalna iskustva, tako da smo ih svesni samou nekim situacijama kada nas ponašanje druge osobe podseti na potisnuti događaj.


Blokirana emocionalna iskustva su vezana za neke događaje - uglavnom određene specifične gestove roditelja, njihova ponašanja koje nismo mogli da razumemo, ili smo ih pogrešno razumeli.

Najveći problem je kada smo ih protumačili kao potvrdu da nismo dovoljno vredni, tj. da nismo vredni ljubavi ili da nismo vredni poštovanja. Ako smo došli do takvog zaključka u detinjstvu, onda se i danas tako osećamo, bili mi toga svesni ili ne. Zato su često "najjače" narodne pesme one koje govore o neuzvraćenim ljubavima, odbacivanju, o nečemu što nikada ne možemo imati. Konzumiranje alkohola doprinosi ovome jer slabi cenzure kojie sebi postavljamo kada su u pitanju neka osećanja (postoji jedna preporuka u narodu - ako želiš da vidiš šta neko stvarno oseća, napij ga).


Narodne pesme imaju specifičnost da sadrže simbole kolektivnog nesvesnog. Iz generacije u generaciju su se putem njih izražavala osećanja koja su uzroci patnje. Ista priča koja se nama dešava, dešavala se i pripadnicima mnogih prethodnih generacija. Ima i veselih narodnih pesama, ali na ovaj način o kome pričam nas "pogode" one prve. Savremena narodna muzika i pored savremenog imidža ima elemente preuzete iz tradicionalne narodne muzike.


Ovaj blog nije poziv za slušanje narodne muzike, već samo pokušaj objašnjenja nekih fenomena vezanih za nju. U kontakt sa osećanjima koja izbegavamo možemo doći ne samo slušanjem i drugih vrsta muzike, već i na razne druge načine.

Danijela











Photo by Nemanja Stojanović

понедељак, 19. децембар 2011.

PLAVI TALAS




Jedan od snova koji sam sanjala u poslednje vreme i koji izdvajam kao značajan je sledeći:

Nalazim se na ogromnom plavom talasu. Velik je poput neke planine. On se kreće i sa njim i ja. Na taj način prelazim ogromne udaljenosti. Osećam se sigurno, iako znam da je to na neki način čudno.
Pošto inače pratim svoje snove, nije mi bilo mnogo teško da pretpostavim o čemu se radi. Ipak se nisam zadržala na pretpostavci, već sam malo radila na njemu. Osećala sam da mi je ovaj san na neki način važan.

Prvo što mi je palo na pamet su bili moji pokušaji da naučim da plivam u velikim talasima okeana. Pre par meseci sam prvi put imala priliku za to. Odmah mi je bilo jasno kako da plivam kada su talasi manji (tada se pliva na talasima-over the waves), ali kada su talasi zaista veliki, potrebno je plivati kroz njih (under the waves). To mi je veoma teško išlo.
Dakle, u radu na snu sam krenula od osnovnog osećanja koje sam imala- osećam se sigurno, iako mi je nešto čudno. Misli koje su išle uz ovo osećanje su bile: "Da, drugima je ovo pogrešan način plivanja, ali meni odgovara, a pomoću njega i uspevam".
Pitala sam kolegu šta bi rekao da taj san znači. Kazao mo je: "Treba da preuzmeš rizik".
Iznenadila sam se. Ja smatram da čak i prečesto preuzimam razne rizike. Radim mnoge stvari koje većina ne bi.
Onda sam samu sebe zapitala zašto to radim; zapravo, šta postižem time. Odmah sam imala odgovor- na taj način mogu da kontrolišem situaciju. Uvek uradim sve što mogu, pa i više. Za mene preuzimanje rizika nije učiniti nešto, nego ne učiniti. Pustiti da se stvari same od sebe odvijaju, ne kontrolisati situaciju.
Onda sam zamislila da sam veliki plavi talas. Zamislila sam da je Danijela ispred mene i da treba da joj nešto kažem. Zaista mi nije trebalo mnogo vremena da uobličom ovu rečenicu: "Danijela, ja sam tu da bi ti naučila razne životne veštine- nekada je dobro da vladaš nekim situacijama, a nekada možeš i da se prepustiš".

Rad na snovima u psihoterapiji je veoma važan. Dok je S. Frojd govorio o snovima kao o "carskom putu ka nesvesnom", F. Perls, osnivač geštalt psihoterapije, govori o snovima kao o "carskom putu ka integrisanosti ličnosti".

Tehnike koje se koriste u geštalt psihoterapiji za tumačenje snova:

-San se iznosi u sadašnjem vremenu. Ovo je u skladu sa gledištem u geštalt terapiji da se jedino u sadašnjosti može nešto učiniti. San smo sanjali u prošlosti, ali ako želimo da osvestimo otuđena osećanja i delove ličnosti, potrebno je da ih učinimo prisutnim u sadašnjem trenutku.

-Terapeut traži od klijenta, snevača, da se identifikuje sa nekim elementom sna. Pošto je san u celini odraz ličnosti snevača, izbor ukazuje na ono što je klijentu važno i relevantno.

-Dovršavanje prekinutog sna - kada imamo noćne more, često se probudimo pre nego što se san završi. Tokom rada na snu možemo ga završiti u sadašnjem trenutku, u budnom stanju. Ovo nam je od koristi jer su prekinuti, nedovršeni snovi često posledica nekih naših sukobljenih podličnosti, odnosno osećanja kojih nismo svesni. Tokom "dovršavanja " sna mi dolazimo u kontakt sa ovim osećanjima.

- Popunjavanje "praznina" koje se često javljaju u snovima - terapeut traži od snevača da ovaj deo popuni uz pomoć neke asocijacije, ili čak da izmisli (pošto je sve to odraz snevačeve ličnosti).

-Terapeut može tražiti od snevača ne samo da izmisli završetak sna, da ga zavrsi nekako, već i da izmisli početak sna, šta je prethodilo dešavanjima u snu.

Lucidni snovi su naročiti interesantni zbog toga što imamo priliku da svesno učestvujemo u njima. Sanjamo nešto što je u realnosti nemoguće ili teško izvodljivo za nas i istovremeno smo svesni toga da je to san. Tako možemo u svom iskustvu imati osećanja koja možda nemamo u budnom stanju - moći, hrabrosti, slobode. Ovo nam omogućava bolje suočavanje sa realnim životnim situacijama. Moguće je i obučiti se u sanjanju ovakvih snova (vođenje dnevnika snova).

Mnogi psihički poremećaji nastaju tako što nismo svesni, nismo u kontaktu sa nekim svojim osećanjima - prekidamo ih. Po geštalt terminologiji ovako nastaje nekompletiran emocionalni geštalt - "nedovršeni posao". Svaki nedovršeni geštalt (započet, ali prekinut) drži energiju zarobljenu i dovodi do poremećaja u ponašanju. Cilj geštalt terapije je dovođenje "nezavršenog posla" u svesnost, čime se omogućava integracija, povezivanje i celovitost ličnosti. Rad na snovima je od velike koristi u postizanju ovoga. Sličnu ulogu ima i rad na bajkama, samo što su bajke neka vrsta kolektivnog sanjanja čovečanstva i simboli koji se javljaju u njima imaju univerzalnija svojstva.

Danijela

















"Plavi talas" (Selman Trtovac)

уторак, 13. децембар 2011.

CREEP




Počela sam da pijem kafu u svojoj 16-oj godini. Bila mi je odvratnog ukusa, ali je to bio način da mi nakon ispijanja kafe i okretanja šoljice neka drugarica pogleda u nju i kaže šta me čeka. Najviše me interesovalo kada ću konačno naći nekog dečka. O sebi sam imala lepo mišljenje, smatrala sam da sam lepa, pametna i duhovita. Problem je bio u tome što dečaci to nisu uviđali.
Bio je i dodatni problem. Kad god je trebalo da poslužim kafu (u to vreme se kafa donosila na poslužavniku sa miljencetom, naravno), ruke su počinjale da mi se tresu. Naročito ako je bilo nepoznatih gostiju, a pogotovu upravo tih dečaka kojima sam želela da se dopadnem.
Ovu pričicu iz svoje mladosti pričam ponekad klijentima koji imaju socijalnu fobiju. Problem sa trešenjem ruku sam rešila tako što sam jednom prilikom stala sa poslužavnikom na kome je bila prosuta kafa po uštirkanom belom miljencetu (toliko su mi se tresle ruke) ispred dečka koji mi se u to vreme sviđao i rekla mu: "Kada služim kafu, meni se uvek tresu ruke". Tog trenutka ruke su prestale da mi se tresu. Sve najgore što je moglo da mi se desi, desilo se - moja sramota je izašla na videlo.
Nekada mojim klijentima sa socijalno izbegavajućim ponašanjem (socijalnom fobijom) ovo moje iskustvo  bude od koristi, nekada ne.

Kod  socijalne fobije osoba je svesna određenih delova svog pravog "ja", ali ne doživljava ih dovoljno vrednim da bi ih prikazala u javnosti. Svako od nas, inače, ima neko svoje javno "ja", fasadu, koja se manje ili više razlikuje od privatnog i pravog "ja". Fasada inače služi tome da u javnosti ne prikažemo neki aspekt sebe, ali ne zbog toga što on nije dovoljno vredan, nego jednostavno zato što to nije prikladno trenutku, nije taktično, ili zato što želimo da zaštitimo neki ranjivi deo sebe.

Osoba sa socijalnom fobijom radi, naizgled, to isto. Sakriva neki deo sebe ne zbog toga što ona sama smatra da nije dovoljno vredan, već bi to smatrali drugi ljudi (autoriteti, nepoznati ljudi ili određena grupa) i zbog toga bi je odbacili. Međutim, ovde se, zapravo, radi o projekciji. Osoba sama prezire sebe, ali toga nije svesna, pa to projektuje na druge ljude. Osobe sa socijalno izbegavajućim ponašanjem čak često misle da imaju veoma dobro mišljenje o sebi. Dakle, dok većina drugih ljudi koristi fasadu da bi prikrila neki aspekt svog pravog "ja", kod socijalne fobije se fasada koristi da bi se prikrio onaj aspekt ličnosti koji ne prihvata pravo "ja", koji prezire i odbacuje samoga sebe. Osobi nije neprihvatljivo to što je takva kakva je, nego upravo to što ne prihvata sebe takvu kakva je.

Ova razlika se ne odnosi samo na upotrebu fasade, nego i na odbrambene mehanizme, kao što je projekcija. Dok mnogi ljudi projektuje neki deo svog pravog "ja", pa onda preziru ljude koji imaju upravo te osobine kojih nisu svesni kod sebe, kod socijalne fobije ljudi ne projektuju određene karakterne crte, nego svoj odnos prema njima. Oni ne smatraju da su drugi ljudi inferiorni iz određenog razloga, nego smatraju da drugi ljudi njih doživljavaju inferiornima, odn. da bi ih tako doživeli kada bi pokazali svoje pravo "ja". Zato se uporno drže svog javnog "ja", svoje fasade.

Dakle, ovde je ključni problem postati svestan svog pravog odnosa prema sebi, osvestiti samoprezir.

Danijela












Photo by Nemanja Stojanović

понедељак, 5. децембар 2011.

SASTAJANJE PODRAZUMEVA RASTAJANJE



Danas sam imala klijenta koji je došao prvi put na psihoterapiju. Zakazao je samo jednu konsultaciju, sa jasnim ciljem - da preispita da li da digne ruke od veze koju ima sa osobom koja živi u drugoj zemlji. Veoma voli tu osobu, kao i ona njega, ali se često oseća usamljeno. Viđaju se jednom u par meseci, na nedelju dana. Kaže da mu se život svodi na čekanje tih sastanaka i da najveći deo slobodnog vremena provodi na internetu i skype-u. Zanemaruje posao i društvene obaveze. Ide ulicom, kaže, gomila ljudi je oko njega, a on se oseća kao da je sam u celom gradu.


Kada počnemo da razmatramo zbog čega nam je ljubavna veza (i to ne samo partnerska) potrebna, možemo doći do zaljučka da sasvim dobro možemo da funkcionišemo i bez nje.Ostaje nam više vremena i energije, ne moramo da se usklađujemo sa nekim.Što smo samostalniji, uspešniji, to nam je manje potreban neko sa kim bismo lakše koračali kroz život.
Šta je onda sa ljubavlju, da li nam je potrebna?
Ljubav je potrebna deci koja su bespomoćna, ne mogu se starati o sebi i ne mogu preživeti bez nje.Kasnije, kada odrastemo, ljubav više nije potreba, ali je i dalje želimo. Želimo je jer ona ispunjava nas život radošću. Prihvatamo nekog onakvim kakav je i vezujemo se za njega, ne očekujuci ništa. On nije na ovom svetu da bi ispunjavao naša očekivanja. Taj neko prihvata nas onakvim kakvi jesmo i vezuje se za nas, ne očekujuci ništa. Mi nismo na ovom svetu da bismo ispunjavali njegova očekivanja.Srećni smo i radosni u svom životu, nemamo potrebe da nas neko drugi usreći. Ali nam je lepše kad sa nekim drugim, koga procenjujemo kao biće koje ima posebnu vrednost za nas, delimo tu radost i sreću. To je ljubav.

Nekada se desi da nismo zajedno sa osobom koja ima posebnu vaznost za nas. Iako smo možda okruženi mnoštvom ljudi osećamo se usamljeno. Usamljeni smo iako nismo sami.
Partnerska ljubav nije jedina u čijem nedostatku možemo osećati usamljenost. Mogu nam nedostajati i prijatelji, roditelji, deca...Sve osobe koje za nas imaju posebnu važnost i vrednost, a nisu sa nama.
Fizička udaljenost nije jedina vrsta udaljenosti koja može uticati na pojavu osećanja usamljenosti. Nekada se možemo osetiti udaljeni i u emotivnom, intelektualnom, duhovnom smislu. Ove vrste udaljenosti nam mogu pasti i teže, jer nekada teže možemo naći načine da ih prevaziđemo. Može nam teže pasti ako nam je važna osoba emotivno udaljena, nego da je u drugom delu sveta. Naravno, ukoliko smo svesni toga da nije svako udaljavanje osobe koju volimo i potencijalna opasnost da ćemo je izgubiti, možemo razviti toleranciju na osećanje usamljenosti.

Kada imamo poteškoca sa ovim, obično se radi o nekim davnim nedovršenim stvarima. Kada u svom detinjem iskustvu imamo situacije u kojima smo bili povređeni odsustvom osoba koje su nam tada bile neophodne, može se desiti da u sadašnjosti svako udaljavanje voljene osobe doživimo kao veliku pretnju i patnju. Rešenje nije u tome da se osiguramo od ovakvog "povređivanja" . Ako nista ne očekujemo, niko nas i ne može povrediti.

Nekada se dešava da osobe koje su imale iskustvo ranog odvajanja od značajnih osoba često biraju (nesvesno uglavnom) da se emotivno vežu za osobe koje su od njih udaljene i fizički. Kao da, na neki način, imaju potrebu da zaokruže nekako nedovršenu priču iz svog detinjstva.
Rešenje je u osvešćivanju toga da je patnja koju sada doživljavamo zapravo stara priča. Ma koliko nam se činilo da su problemi koje sada imamo sa partnerom realni, situaciono adekvatni, oni su zapravo odraz nerazrešnih emocionalnih problema iz detinjstva. Važno je da ovo shvatimo, jer kada razumemo uzrok svog bola, taj bol prestaje da bude patnja. (Iako će osnovni bol ostati sve dok ne integrišemo emocionalnu traumu iz detinjstva, neće biti dodatnog nepotrebnog bola koji nastaje ako nismo svesni ovoga).

Gde je ljubav, ima i osećanja usamljenosti. Ne možemo stalno biti zajedno sa nekim koga volimo. A i da možemo, svako od nas ima potrebu da ponekad bude sam. Kod ljudi koji se vole to se moze dešavati u različito vreme i onda se neko može osetiti usamljenim. Ipak, što je nas život ispunjeniji i radosniji sam po sebi, ovo nam ne samo lakše pada, već nas čini i prilagodljivim na neprekidne životne cikluse: da bismo stvarno bili sa nekim, moramo nekada biti i bez njega.

Danijela











Photo by Nemanja Stojanović