петак, 28. септембар 2012.

PRAZNA STOLICA





Tehnike geštalt terapije su mnogobrojne i zasnivaju se na eksperimentisanju.Često su i neverbalne prirode-klijent se upućuje na svesnost o tome kako se oseća (a ne da samo priča o osećanjima), na svesnost o tome šta radi (dela ne samo da mogu da govore više od reči, već ponekad govore i drugačije). Njihova primena čini terapiju dinamičnom i skraćuje psihoterapiju (omogućava brže rešavanje problema).

Eksperiment u geštalt terapiji znači da ne pričamo o nekim događajima, već da ih doživljavamo sada. Zamišljamo da se taj događaj dešava sada, govorimo u sadašnjem vremenu, dovodimo u sadašnji trenutak, naravno figurativno rečeno, uz pomoć  terapeuta, ljude koji su bili akteri tog događaja. Tako stvaramo mogućnost da rekonstrukcijom samog događaja stvarno, u sadašnjem trenutku osetimo osećanje, a ne da pričamo o njemu.
Jedna od tehnika koja olakšava ovo je tzv. "prazna stolica": klijent zamišlja da se na stolici preko puta njega nalazi neka osoba u vezi sa kojom želi da radi. Direktno joj se obraća, što omogućava da u sadašnjem trenutku bude svestan boje i visine svog glasa, gestikulacije, mimike.
Od koristi u prepoznavanju aktuelnih osećanja može biti upotreba ogledala: npr. klijent kaže da se oseća ljutito, ali je zapravo tužan. Izraz njegovog lica će odražavati osećanje tuge, ali on toga nije svestan. Ako pogleda u ogledalo, može postati svestan svog izraza lica i toga kako se, zapravo, oseća.
Ako se radi grupna geštalt terapija, ovo se može postići i time što će ostali članovi grupe reći kako oni vide situaciju.
"Idenje u krug" se sastoji u tome da klijent ponovi neku svoju tvrdnju svakom članu grupe (kada se radi grupna terapija). Dok se ovo odigrava on dobija šansu da postane svesniji nekog svog osećanja, pa se npr. tvrdnja: "Ja sam ljut" moze pretvoriti u:" Osećam se uplašeno" i na kraju u: "Tužan sam".
"Menjanje uloga" je postupak prilikom koga klijent prelazi u "praznu stolicu" (u "vruću stolicu" seda onaj ko ima lični rad u okviru grupne terapije) i time se poistovećuje sa osobom u vezi sa kojom ima rad. Na ovaj način se postiže bolje shvatanje "druge strane".
U "praznu stolicu" se može staviti ne samo neka druga osoba, već i neko sopstveno osećanje, ili deo ličnosti sa kojim nismo u kontaktu. Terapeut upućuje klijenta da vidi kako on doživljava to osećanje: koliko je udaljeno od njega, koje je veličine, da proba i da mu da neku boju i oblik. Na ovaj način se postiže konkretizacija i bolje upoznavanje osećanja. Kada "zameni ulogu" sa njim , klijent može postati svestan toga kako mu je kao tom osećanju i šta to želi da poruči klijentu. Jer svako osećanje ima neku ulogu, ali je mi nekad nismo svesni, pa dolazi do toga da osećanja delimo na "dobra" i "loša".

"Pojačavanje" se primenjuje tako što se klijentu sugeriše da, recimo, neki pokret napravi jače - tako ga postaje svesniji :npr. grč oko usana koji se pojavio, kada ga klijent pojača, može dovesti do svesnosti o želji da zaplače, odnosno do toga da je ono što oseća, zapravo, tuga.
Jedan od osnovnih načina rada je upućivanje klijenta da govori u sadašnjem vremenu. Iako se radi o dešavanju koje je već bilo, ili koje se tek očekuje, ovakva vrsta govora omogućuje da se određeni događaj učini aktuelnim u sadašnjem trenutku. Npr, ako neko želi da govori o tome kako se posvađao sa nekim drugim, ne prepričava tu svađu, već govori kao da se svađa dešava u sadašnjem trenutku.
 Pri tom je osnovni postupak koji se koristi u psihoterapijskom radu dijaloški metod, u kome se razvija dvosmeran odnos, tj.obe osobe utiču jedna na drugu.
Evo kratke ilustracije, segmenta jedne seanse.

Moja klijentkinja Maja ima dobre odnose sa svojom sestrom. Razlika u godinama između njih nije velika, tako da su, po njenim rečima, oduvek bile veoma bliske i više kao drugarice. Povremene burne svađe oko sitnica su joj, međutim, „ostavljale gorak ukus u ustima“.  Nije joj bilo jasno zašto tako burno reaguje i kako njena sestra uspe da je tako razbesni.  Evo kako je izgledao deo seanse na kojoj je radila na jednoj od takvih svađa. (Sebe ću označiti sa T-terapeut, a Maju sa K-klijent).

K:  Treba da se nađemo i da idemo u pozorište. Ja sam, naravno, stigla u dogovoreno vreme. Čak i ranije. I, naravno, nje još uvek nema. Stojim ispred pozorišta, na visokim štiklama sam. Počinju da me bole noge.
T:
 Kako se osećaš?
K:  Pa, za sada je sve u redu. Možda malo nervozno.
T: Kako sebe činiš nervoznom?
K: Pa mislim o tome kako mi to uvek radi. Uvek kasni. Mislim da to radi namerno. Evo, sada osećam kako počinje da mi „kuva“ u stomaku.  Toliko je bezobzirna.
T: Budi svesna u kom trenutku je počelo da ti „kuva“ u stomaku.
K: Pa, kada sam pomislila kako je bezobzirna. Uvek misli samo na sebe.
T: Šta se sada dešava?
K:  Sada sam već ljuta na nju. Stojim tako ispred pozorišta, gledam kako drugi ljudi ulaze unutra, a nje još nema. Kroz glavu mi prolazi kako je tako zakasnila i kad smo putovale zajedno na odmor. I toliko puta ranije. Kako ne shvata da postoji još neko drugi sem nje na ovom svetu?
Sada se pojavljuje.  Osećam kako mi iz stomaka nešto kreće prema grlu. Ne mogu da izdržim da joj ne kažem nešto. Kažem joj:  „ Sad ne moramo ni da uđemo unutra“. Ona počinje da objašnjava da je bila gužva u prevozu.  Uvek nađe izgovor. Uvek me razbesni.
T: Kaži mi nešto o svom besu – kako je nastao sada?
K:  Tako što sam razmišljala o tome kako je bezobzirna i sebična.
T: Budi svesna toga da si ti ta koja je razmišljala, da si ti ta kojoj je onda počelo da kuva u stomaku. Ko onda pravi tvoj bes?
K: Pa kad se tako posmatra, ja.

Govor u sadašnjem vremenu  i  „dovođenje“ prošlih trenutaka u sadašnjost pomaže klijentu da postane svesniji odgovornosti za svoja osećanja. Drugi mogu da izazovu naša osećanja, ali smo mi oni koji ih „pravimo“. Ako smo svesni toga kako ih „pravimo“, možemo doneti odluku da na neku situaciju reagujemo i nekim drugim osećanjem, ako nam tako više odgovara.   


Danijela











Photo by Nemanja Stojanović

четвртак, 20. септембар 2012.

IZBOR PARTNERA






Kroz partnerski odnos ne samo što neke od svojih potreba , želja, ciljeva, možemo lakše da ostvarimo, već i dobijamo  drugačiju priliku za lični rast i razvoj.
Priznajem da "lični rast i razvoj" poprilično nalikuje nekoj frazi, ali u ovom trenutku nemam bolji izraz za ono što pod tim podrazumevam. A podrazumevam ostvarivanje potencijala i kreaciju nečeg novog. Na osnovu ovoga i vršimo zreli izbor nekoga sa kim ćemo biti u vezi. Kada pored njega možemo da se razvijamo i ostvarujemo i kada on može da se razvija i ostvaruje svoje potencijale pored nas, onda je veza kvalitetna.
U vezu ulazimo iz različitih razloga. Razlozi su različiti u pojavnom smislu - neko želi da zasnuje porodicu, neko da živi lagodnije, neko da ima određeni status itd. Ono što je suštinski isto, ukoliko zaista želimo da budemo sa nekim, ma koji razlog da je u pitanju, je želja za emocionalnom povezanosću sa nekim. Otvaramo se prema drugom ljudskom biću iz želje za ljubavlju.
Emocionalno vezivanje za nekoga vodi razvoju ličnosti i omogućava kretanje ka autentičnosti. Kada se za nekoga vezujemo na zreli način, prihvatamo ga kao ravnopravnog, cenimo ga i poštujemo kao drugo ljudsko biće koje nije na ovome svetu da ispunjavalo naša očekivanja, baš kao što ni mi nismo na ovom svetu da bismo ispunjavali njegova očekivanja.
Kada se za nekoga vezujemo na nezreli način, druga osoba nam služi da zadovoljimo neke svoje potrebe, da se osećamo kompletno. To može biti jaka fizička privlačnost koja stvara intenzivnu potrebu da budemo u prisustvu druge osobe što je moguće česće. Može biti i psihološka privlačnost kada nam je neko potreban jer imamo ideju da on može kompenzovati nešto što nama samima nedostaje.
Zreli izbor partnere nam omogućava da odgovornost za svoj život preuzmemo u svoje ruke. Naša sreća ne zavisi od partnera. Naša sreća zavisi od nas samih, a sa partnerom je možemo deliti i na taj način kvalitetno živeti.

Kvalitetan život takođe ne podrazumeva samo uživanje, već razvoj, ulazak u novo i nepoznato, preispitivanja sebe i svog života, donošenje novih odluka.


Danijela 
















Photo by Nemanja Stojanović

петак, 14. септембар 2012.

KRIZA PARTNERSKOG ODNOSA




Životne krize, kao i krize partnerskog odnosa, veze, nam omogućavaju mnogo korisnih stvari.
Kao prvo, možemo postati svesni toga koliko smo zreli, kako se razvijamo kao ličnosti. Ako postanemo svesni svoje nezrelosti, to je odlično. To je prilika da postanemo zreliji i da nam život bude kvalitetniji.
Ukoliko smo se emocionalno vezali na zreli način, želimo da pomognemo jedno drugome u svemu tome, naravno, ukoliko partner želi našu pomoć. Može se desiti da neko od partnera ima „nedovršene poslove“ iz prošlosti koje želi da završi. Ukoliko je u svom prethodnom razvoju uspevao da dobro postavi granice u odnosu na svog partnera, moći će da bude svestan toga da je to njegova stvar, neće pokusavati da ga uvuče u ovu priču. Iskoristiće krizu da osvesti neka svoja osećanja, da redefiniše neke odnose, donese nove odluke, a da pri tom ne prebaci odgovornost za sve to na svog partnera.
Takođe se može desti da kroz razvoj i krize postanemo svesni toga da su se neke stvari kod nas promenile - da sebe sagledavamo drugačije, da imamo drugačije želje, potrebe i ciljeve nego na početku veze. Ovo zahteva redefinisanje veze. Ako nam je nekada prioritet bila porodica, odgajanje dece, a onda, kada smo ovaj "posao" obavili uviđamo da želimo da se posvetimo putovanjima, ili poslu, ili bilo čemu drugom, dobro je da otvoreno razgovaramo sa partnerom o tome. Strah da ćemo ga povrediti nije opravdan. Mi nismo odgovorni za to kako se on oseća. A ako iskreno kažemo kako se osećamo i šta želimo, dajemo šansu svojoj vezi da se prilagodi promenama koje su nastale kod nas i partnera. Nekada se dešava i da uvidimo da su naše individualne promene takve i da idu u takvom smeru, da je najbolje rešenje raskid. Zreli raskid veze je dobra stvar.

U zrelim odnosima raskidi su uglavnom iz zrelih razloga, pošto su se jedan ili oba partnera značajno promenila tokom krize, više ne odgovaraju jedno drugom kao partneri (ili makar jedno više ne odgovara drugom). Oni mogu ostati prijatelji ili u odličnim odnosima.

U nezrelim odnosima raskidi su uglavnom iz nezrelih razloga. Pošto se potrebe koje se zadovoljavaju preko partnera povećavaju zbog krize, a partnerove "sposobnosti" da ih zadovolji se sa godinama smanjuju, osoba traži nove nezrele načine da ih zadovolji. A ti nezreli načini, ovako ili onako, škode odnosu, u nekim slučajevima toliko da dođe do raskida (nalaženje novog partnera, trošenje velikih količina novca na sticanje osećanja sigurnosti putem kupovine novih kola, plastičnih operacija za podmlađivanje i sl).

Da bi nam komunikacija u partnerskom odnosu bila dobra, odn, da bi vodila izgrađivanju veze i našem ličnom razvoju kroz nju, dobro bi bilo da, onda kada se ukažu neka razmimoilaženja ili kada dođe do nekih promena, bilo unutrašnjih, bilo spoljašnjih, kod nas ili kod partnera, ili kod oboje, stvari prebacimo na "neutralni teren" i da o njima razgovaramo "hladne glave". Možemo izdvojiti vreme, kada nismo uznemireni, uplašeni, ljuti, i sa partnerom razmotriti oko čega se, zapravo, sukobljavamo. Tako ćemo moći da izbegnemo delovanje iz pozicije ugroženosti ili ljutitosti. A kada izdvojimo to vreme, jako je dobro da kažemo partneru šta je to što nam smeta i kako se osećamo u vezi sa time, kao i šta bi nam više odgovaralo. I, što je podjednako važno, ako ne i važnije, da saslušamo šta on nama ima da kaže.


Danijela 















Photo by Nemanja Stojanović

субота, 8. септембар 2012.

ZAVISNOSTI





Osobe koje imaju problema sa zavisnostima pokazuju tendenciju ka postizanju osećanja sigurnosti. Ovo je donekle u redu - čoveka sve što je novo i nepoznato plaši, jer je potencijalno opasno. Ali život je takav da je svaki naredni trenutak nov i nepoznat. A nije uvek opasan, čak uglavnom nije. Tokom života ovo shvatimo i stvorimo neku vrstu tolerancije na novo i nepoznato.
Ovo može biti otežano ukoliko nismo završili neke razvojne zadatke. Jedan od prvih je sticanje osećanja osnovne sigurnosti. Dete ovo osećanje stiče kroz svoj odnos sa majkom. Nakon rođenja, ono postepeno razvija osećanje zavisnosti sa njom. Ovo je neophodno da bi preživelo. Međutim, ne dešava se uvek da se ovaj odnos razvije u dovoljnoj meri da bi dete došlo do toga da oseti potrebu za odvajanjem.
Ukoliko je steklo osećanje osnovne sigurnosti, dete će u periodu negativizma (negde oko 2.-3. godine) početi da pokazuje tendenciju za upuštanjem u nove i nepoznate situacije, da se suprotstavlja roditeljima. Ukoliko njegove potrebe za zavisnošću nisu zadovoljene u dovoljnoj meri iz bilo kog razloga, ili ako je, pak, bilo prezaštićeno, imaće poteškoća u ovom procesu i neće završiti uspešno ovu fazu razvoja - sticanje osećanja osnovnog poverenja i težnja ka odvajanju.
Sve ono što nismo završili kroz neku fazu ravoja, ponavlja se u narednoj. Ukoliko se ne završava, može se desiti da ove "nezavršene poslove" počnemo da "rešavamo" nekom zavisnošću. Kada se pojavi anksioznost, uznemirenost, počinjemo da nalazimo načine kojima ćemo izbeći ovo neprijatno osećanje. Osećanje je zaista neprijatno, to je neka vrsta "slobodno lebdećeg" straha. Imamo simptome straha, a ne vidimo nijednu realnu opasnost, tako da to uglavnom i ne identifikujemo kao strah. Konzumiranje neke zavisnosti redukuje ovo osećanje. Činimo to da pomognemo sebi. Pomoć nije prava jer je privremena, a ima štetne posledice često i po fizičko zdravlje. Zato je dobro da pribegnemo nalaženju pravih rešenja.
Ovo nije jednostavno, zahteva vreme, i ne dešava se samo od sebe - potrebno je da načinimo napor.
Pošto je anksioznost samo izraz nekih unutrašnjih konflikata kojih osoba nije svesna, ubrzo ponovo dolazi do nagomilavanja napetosti, i ponovo se javlja prisilno ponašanje. Ponekad, kad je osoba i pod nekim dodatnim pritiskom (stres npr.), ovo joj može u potpunosti poremetiti normalno funkcionisanje. Može zanemariti svakodnevne obaveze, može doći do poremećaja odnosa sa okolinom (porodični, bračni problemi, poslovni).
Kroz psihoterapiju se radi na ovom osecanju anksioznosti, iz kojeg potiče prisilno ponasanje, bolest zavisnosti, ali se, naročito na početku terapije nastoji i da se stavi pod kontrolu problematično ponašanje, pošto u mnogome remeti normalno funkcionisanje. Postepeno se povećava tolerancija na osećanje nelagode koja nastaje ako se ne izvrši odredjena radnja tako što se osoba sa ovim problemom upućuje na to da, uprkos "provokativnoj situaciji", ne podlegne impulsu, vec da nauči da toleriše ovu nelagodu, što dovodi do toga da ona postepeno slabi . Može da se pribegne i medikamentoznoj terapiji, da bi došlo do redukcije napetosti i da bi se moglo raditi na onome što je u osnovi poremećaja . U saradnji sa terapeutom osoba sa ovim problemom postaje svesnija toga šta zapravo dovodi do stvaranja osećanja uznemirenosti i napetosti i onda može da sagleda bolje celu situaciju i donese nove odluke. Ako se tretira samo simptomatski, može doci do "pomeranja" zavisnosti sa jedne na drugu (prestaje se sa seksualnom zavisnoscu, ali osoba počinje da preterano jede ili sl). Naravno, bolje je biti zavistan od čokolade nego od droge i ponekad se može ovo praktikovati dok se ne razreše unutrašnji konflikti koji dovode do uznemirenosti. Unutrašnji konflikti podrazumevaju postojanje suprotstavljenih strana u našoj ličnosti. Njihovim osvešćivanjem postižemo integraciju naše ličnosti.

Govoreći o najčešćim razlozima za uzimanje droge autor Tony White, psiholog, na osnovu svog dugogodišnjeg rada sa zavisnicima, navodi:


"Rekreativno korišćenje - ovo uključuje korišćenje droga za rekreativne aktivnosti u slobodno vreme ili u socijalne svrhe, kao što je poboljšanje socijanie interakcije. Tipično je za odrasle osobe, i to onekoji koriste drogu tokom dužeg perioda na koktelima ili "na piću posle posla". To je primarno u funkciji Slobodnog deteta. Ovo je najveća grupa korisnika alkohola i droge i čini je 85% od ukupnog broja korisnika. Većina njih nikada neće imati posla sa zdravstvenim radnicima ili zakonom.

Simptomatsko korišćenje - Ono uključuje ponovno koričćenje u svrhu izbegavanja neprijatnih iskustva, uspomene ili zbegavanja suočavanja sa situacijom sada i ovde (realnošću) izazovima i odgovornošću. Droga se koristi da bi "umrtvila" korisnika ili mu omogućava da ne razmišlja u vezi nečega i tako čini da problem "nestane" (privremeno). Na primer, ako je neko depresivan ili pati od PTSP on doživljava značajnu patnju. Šta je bolje za zaustavljanje bola nego korišćenje ubice bola, kakav je heroin.

Ovaj tip čini, verovatno, oko 10% od ukupnog broja korisnika alkohola i droga. Ovi ljudi mogu da zavše u problemima sa zakonom i naravno mogu da dođu na savetovanje. Za njih možemo reći da imaju problem sa drogama, dok to ne možemo reći za rekreativne korisnike.

Zavisničko korišćenje - Radi se o ljudima koji imaju jaku prisilu da koriste drogu. O takvim osobama govorimo kao o tipičnim zavisnicima. Oni nalaze da je veoma, veoma, veoma teško stati i čine 5% od ukupnog broja korisnika droga i alkohola. Čine najmanju grupu ali najviše koriste na resursa sredine kao što je zdravstvena zaštita, savetovanje, policija, sudstvo, socijalna zaštita, dečija zaštita i tako dalje.

Ovakva osoba, iz nekog razloga, nije uspešno razrešila primarnu simbiozu sa majkom. Znači da bazično osećanje zavisnosti od glavne roditeljske figure nikada nije prevaziđeno, i na taj način ovakve ličnosti ostaju zavisne, na isti onaj način kako je zavisno i malo dete.

U odraslom dobu ovakva osoba može da razvije zavisnost od nečega ili nekoga. To može biti religija, psihoterapija, partner ili droga. U svakom slučaju osoba razvija simbiotsku zavisnost sa drugom stvari ili osobom. Ovaj tip korisnika droge tretira se razrešavanjem primarne, nerazrešene zavisnosti od majke."

Dakle, u tretman bolesti zavisnosti treba uključiti i psihoterapiju koja omogućuje zavisniku da kroz odnos sa terapeutom završi nedovršene razvojne zadatke, pri čemu treba imati u vidu da je to jedan proces koji zahteva vreme.


Korišćena literatura:
Tony White: "Upotreba droga i zavisnost", Serbian blog, http://serbian-translations.typepad.com/blog/2011/02/upotreba-droga-i-zavisnost-.html


Danijela


















Photo by Nemanja Stojanović

уторак, 4. септембар 2012.

DOBAR RODITELJ





Mišljenja sam da većina problema  psihološke prirode koji se javljaju na dečjem uzrastu ima poreklo u odnosu koji roditelji izgrađuju prema deci.  Zato se često dešava da kada mi dođu na konsultaciju roditelji čije je dete razmaženo, ili ne postiže zadovoljavajuć uspeh u školi, ili je preterano stidljivo, radim najpre sa njima.
Roditelji se uglavnom bune. Kažu: "Pa, nemam ja "slabe" ocene". Ili nešto slično.
Naravno, potreban je i rad sa detetom. Ali, od velike je važnosti da roditelji shvate koliki je značaj roditeljskih figura za razvoj deteta.
Na početku života detetu je potrebna sva podrška ovoga sveta da bi opstalo. Potpuno je bespomoćno i ne bi moglo preživeti samostalno. Kroz simbiotsku vezu sa majkom ono izgrađuje i psihološku zavisnost. Tokom razvoja počinje postepeno osamostavljivanje. U život deteta ulazi i otac, zatim šira primarna porodica, kasnije šira okolina - familija, učitelji, ostala deca, a u adolescenciji društvo vršnjaka dobija najveći značaj. U periodu adolescencije negde počinje i da se završava proces osamostaljivanja. Kasniji odnosi sa drugim ljudima su pretežno odnosi između dve zasebne osobe, nema više onog "dopunjavanja" sebe drugima do koga dolazi usled nepotpune autonomije.

Dok ne dođe do ovoga, kroz život idemo oslonjeni i na druge. Ti drugi prihvataju da se oslonimo na njih. Daju nam podršku. Sa tom podrškom se osećamo dovoljno sigurno da ovaj svet prihvatimo kao prijateljsko mesto.

Ako ovo izostane, stvaramo osećanje bazične nesigurnosti. Nememo dovoljno oslonca u sebi. I, možda paradoksalno, što smo manje podrške dobijali, ona nam je sve više potrebna. Onda počinjemo da je tražimo u drugim ljudima. U partnerima, prijateljima. Može se čak desiti da u nekom trenutku trebamo i podršku svoje dece koja još uvek nisu odrasle osobe.

U čemu je ovde problem?

U tome što nikada nećemo imati osećanje da smo zaista dovoljno sposobni da živimo samostalno. Što nam je više potrebna podrška, to manje imamo osećanje da je dobijamo.

Kako onda biti dobar roditelj?

Da bismo bili dobar roditelj potrebno je da u nekoj meri imamo osećanje sigurnosti i podrške u sebi. Ukoliko ovo nije slučaj, dobro je da to prepoznamo (to nije tako teško, prepoznaćemo po tome da li osećamo da možemo da se nosimo životom, da li možemo da kažemo sebi da, ma šta da se desi, uvek imamo sami sebe). A kada prepoznamo, možemo naći načina da ovo prevaziđemo.

Ako imamo decu, a prepoznajemo da nemamo dovoljno osećanja lične sigurnosti i osećanje podrške u sebi, u proces njihovog odgajanja možemo uključiti i druge. Naravno, radeći pri tom na sopstvenom sazrevanju.

Dete koje ima roditelje na koje može zaista da se osloni moći će da zaista i osamostali.
Kada govorimo o roditeljima koji nisu dobro obavljali svoje roditeljske zadatke, o njihovoj fizičkoj ili emotivnoj distanciranosti,  treba imati ovo u vidu: dali su najviše što su mogli. Ako se neko ne oseća sigurno u svom životu, ne može drugome pružiti ono što nema. Dobro je razumeti ih i oprostiti im. Ne zbog toga, ili bar ne samo zbog toga, što tako kažu neki stručnjaci ili društvo. Dobro je oprostiti zato što ništa ne postižemo time što ih osuđujemo. Zapravo, postižemo to da se osećamo frustrirano i ljuto, i sa tim osećanjem ulazimo u sve druge odnose. Na taj način sprečavamo sebe da imamo autentične ljudske odnose. Ako optužujemo roditelje, možemo primetiti da tu vrstu odnosa nekako napravimo i u ostalim emotivnim vezama.

Dešava se i situacija u jednom trenutku života da se odnos između dece i roditelja promeni kada roditelji ostare. U starosti se dešavaju neke promene kod čoveka koje mu mogu smanjiti osećanje sigurnosti u životu. Sama starost je takva da nismo više u toj meri jaki, brzi, prilagodljivi. To treba prihvatiti i onda sa time možemo nešto uraditi. Možemo naći nove načine da se prilagođavamo životu. Ali, ono što je važno je naglasiti da se tada roditelji nađu u sličnoj situaciji u kojoj su bila njihova deca kada su bila mala. Sve je toliko drugačije, zapravi menja se njihiva percepcija usled samog procesa starenja, da počinju da se osećaju jako nesigurno. Njihovu decu, sada odrasle ljude, ovo može nervirati ili ljutiti, pogotovu ukoliko nisu uspeli da steknu dovoljno osećanja sigurnosti u sebe.

Dakle, dobro je da se setimo sebe kada smo bili deca i kada nam je bilo dovoljno da znamo da su roditelji tu i da nam pružaju podršku, pa da se osećamo sigurno. Onda ćemo moći, ne zato što tako treba, već zato što tako želimo iz osećanja ljubavi koje postoji, da pružimo podršku svojim roditeljima. Ako nam roditelji nisu pružali podršku u dovoljnoj meri, dobro je da budemo svesni toga da nam neko ne može dati nešto što nema, i da to ne znači da je taj neko loša osoba. Ako ovo shvatimo, korak smo bliže onom ljudskom u nama.


Danijela 
















Photo by Nemanja Stojanović