Posle svog drugog porođaja sam bila veoma zabrinuta zbog svoje životne situacije. Bila sam još uvek student psihologije. Brinula sam se oko svega - šta sa dvoje male dece mogu da rade mladi ljudi koji još uvek zavise od svojih roditelja, da li ću ikada završiti fakultet, da li ću ikada naći posao. Da li ću imati dovoljno hrane za decu (bile su to 90-te).
Posle jedne posete lekaru sam imala napad panike. Problem zbog koga sam išla nije bio ništa posebno, ali je usplahireni način na koji sam ga iznela naveo lekara da mi, za svaki slučaj, da uput za niz pretraga.
Na putu do kuće (petnaestak minuta hodanja), ja sam od misli tipa: "Možda sa mnom nešto nije u redu", došla do misli: "Umreću, i moja deca će ostati bez majke". Blizu zgrade u kojoj sam tada živela nalazi se atomsko sklonište. Prošavši pored njega, moje misli su kulminirale mišlju: "Ja ću umreti i moja deca će ostati bez majke. To je strašno, ali je još strašnije to što će izbiti atomski rat i nestaće planeta Zemlja".
Došavši kući, primetila sam da osećam slabost u rukama i nogama i da skoro uopšte ne mogu da dišem. Poslednjim atomima snage sam se odvukla u kupatilo. Zaključala sam vrata, da se moji bližnji ne bi potresli od tog prizora, i sela na stolicu koja se tamo nalazila (u svim mojim kupatilima uvek ima neka stolica, za svaki slučaj). Sedela sam i čekala da umrem. Vreme je prolazilo i ja sam i dalje bila živa. Posle nekog vremena sam izašla iz kupatila i gledala TV. U to vreme je bila aktuelna Rumunija, Čaušesku i njegova vladavina. Pratila sam vesti prilično mirno - šta može biti strašnije od iskustva koje sam imala.
Kada sam počela da se bavim psihoterapijom, panični poremećaj mi je bio naročito interesantan. Mogu reći da sam danas, po mom mišljenju, pravi specijalista za ovu vrstu problema.
U radu sa klijentom koji ima panični poremećaj primenjujem, u okviru geštalt terapije, edukaciju klijenta nizu tehnika preuzetih iz kognitivno - bihejvioralne terapije, ukoliko je potrebno zbog izraženosti simptoma uputim ga na konsultaciju sa psihijatrom koji prepisuje određene lekove, ponekad koristim EMDR metodu.
Međutim, sve to uklapam u jednu celinu. Problem kod paničnog poremećaja (koji nastaje kada panični napadi postanu hroničnog tipa), je što se paničnom reakcijom prekida pojavljivanje nekih nesvesnih psiholoških sadržaja koji teže da postanu svesni. U njima se "krije" uzrok, panična reakcija je samo posledica.
U psihoterapijskom radu često kao sredstvo za povećanje svesnosti koristim i rad na bajkama. Klijent odabere neku bajku, bilo koju. Izbor, naravno nije slučajan. Povezan je sa njegovom realnom životnom situacijom. Neko to prepozna, neko ne (što ukazuje na stepen ne/svesnosti).
Evo šta sam primetila: klijenti koji imaju panični poremećaj veoma često biraju "Crvenkapu".
Osećanje koje ovde ima "glavnu ulogu" je osećanje straha. I to straha povezanog sa preživljavanjem. Iz ovog straha potiče posebna vrsta ponašanja: "Bori se ili beži". Kada neko ima napad panike dešava se niz promena u organizmu koje bi trebalo da mu pomognu da pobegne iz neke situacije.
Naše ponašanje ima veoma različite oblike, kako po sadržini, tako i po jačini i složenosti ispoljavanja. Mogu biti nasledno, genetski uobličeni vidovi ponašanja (refleksi, urođeni nagoni i instikti), ili ponašanja koja imaju urođenu osnovu, ali nastaju i pod uticajem okoline, ili razumno ponašanje.
U grupu razumnih ponašanja spadaju oni vidovi ponašanja koji se odvijaju pod uticajem i kontrolom razuma i volje.
Osnovni urođeni nagon je nagon za preživljavanjem (za hranom, vodom, vazduhom) a iz njega proističe drugi urođeni nagon - seksualni nagon koji je povezan sa produženjem vrste.
Kod napada panike mi imamo intenzivan strah, a realne opasnosti nema.
Ono kako se ponašamo tada proističe iz nagona za preživljavanjem. Problem je u tome što situacija nije neposredno opasna po život i mi onda ne možemo da protumačimo taj strah. Mnogi ono što tada osećaju uopšte i ne prepoznaju kao strah. Razum tu ne pomaže. Nagon za preživljavanjem najviše determiniše naše ponašanje kada smo životno ugroženi. Urođen je i genetski uobličen. Kada imamo panični napad mi smo uvereni da smo neposredno životno ugroženi, tako i reagujemo, a istovremeno shvatamo da situacija nije neposredno ugrožavajuća po nas.
Da sam razmišljala na ovaj način posle svog drugog porođaja, u situaciji kada je nestašica hrane bila uobičajena pojava, i kada sam osećanje zavisnosti, nedostatka unutrašnjeg oslonca i bespomoćnosti prekinula napadom panike, možda bi mi bilo lakše. I možda bih zatražila dodatnu podršku koja mi je bila očajnički potrebna.
Danijela