уторак, 15. јул 2014.

LITTLE LIES





Postoje dve najčešće situacije u kojima lažemo, i obe uključuju nerealna očekivanja.
Prva situacija je da lažemo jer ne želimo da budemo doživljeni onakvi kakvi jesmo. Zašto? Zato što očekujemo da treba da izgledamo, ponašamo se i živimo na određeni način. Kako se ta očekivanja ne poklapaju sa realnošću, nastojimo da to sakrijemo I prikrijemo. Sakrivanjem od drugih u stvari se krijemo od sebe, jer, na osnovu empatije, u drugima prepoznajemo sebe. Laganjem drugih, pokušavamo da zavaramo sebe, jer naš život nije u skladu sa našim očekivanjima.
Druga opcija je da lažemo zato da bismo izmanipulisali nekoga. Da bismo dobili od nekoga nešto. Nešto što ta osoba ne želi da nam da u okolnostima kakve jesi, ali bi želela da nam da kad bi oklonosti bile drugačije. Mi onda jednostavno lažemo da su te okolnosti drugačije. Ovde se opet radi o problemu očekivanja. Mi od drugih ljudi nešto očekujemo, pa kad oni to ne žele da nam daju, mi manipulišemo realnošću da bi smo fingirali situaciju u kojoj oni to žele da nam daju. Ovo ne mora biti samo pozitivno očekivanje – očekivanje da nam neko nešto da ili učini, već može biti i negativno očekivanje - očekivanje da nam neko ne učini nešto nažao. Na primer, očekujemo da nas državni organi ne stave u zatvor. Međutim, oni to naše očekivanje nisu spremni da ostvare, osim ukoliko poštujemo neka pravila, tj. ne činimo krivična dela zaprećena zatvorom. Ako ipak učinimo takvo delo, mi na sudu lažemo da ga nismo učinili, zato da ne bismo otišli u zatvor. 

Očigledno, problem laganja je problem očekivanja. Što su nam nerealnija očekivanja od života i od ljudi, to imamo veću potrebu da lažemo.

Danijela


 
















Photo by Nemanja Stojanović

Нема коментара:

Постави коментар