субота, 3. септембар 2011.

AKO SE NE NAĐEMO, NE MOŽE SE NIŠTA




U blogu u kome sam pisala o paničnom poremećaju sam opisala svoje iskustvo sa paničnim napadom. Prijateljica i koleginica mi je rekla da je njeno mišljenje da svojim paničnim napadom nisam zaustavila nesvesno intenzivno osećanje straha koga sam počela da bivam svesna,  već osećanje ljutnje.
Naljutila sam se povodom toga - kako neko može bolje znati od mene kako se ja osećam.
I sada mislim, pošto sam kroz psihoterapiju radila na problemu svoje anksioznosti, kao i na ovom iskustvu sa paničnim napadom, da se radilo o intenzivnom osećanju straha i bespomoćnosti.
Ipak, njena primedba me je navela da razmislim o ljutnji kao osećanju. S obzirom da me moja prijateljica poznaje, mislim da to nije tek tako rekla.
Ranije je bilo poznato u mojoj bližoj i široj okolini da je prava retkost da se ja sa nekim posvađam. Uglavnom sam mirila ljude. Od ranog detinjstva sam slušala da nije lepo ljutiti se. Izbegavala sam konflikte i ne znajući da to radim. Mislila sam da je to podrazumevajuće i poželjno.

Kada izbegavamo konflikte, uvek postoji neki razlog za to. Konflikti su neminovni deo života i ne predstavljaju nista loše. Imamo ponekad želje čije ispunjenje isključuje ispunjenje želje neke druge osobe i onda je to potrebno razrešiti.

Razlog zbog koga možemo da izbegavamo ulaženje u konflikt je katastrofična fantazija. Mi nesvesno zamišljamo da će se desiti neka katastrofa ako pokušamo da rešimo konflikt.
Kada je u pitanju strah od konflikta sa bliskim osobama, to je uglavnom povezano sa nekom emocionalnom povredom iz detinjstva posle koje smo odlučili da nećemo ulaziti u konflikte sa onima koje volimo jer smo zaključili da to može dovesti do odbacivanja. Moguće je i da smo zaključili da se ljubav i konflikt medjusobno isključuju.

Ako još u detinjstvu počnemo da potiskujemo osećanje ljutnje, gubimo kontakt sa njim i kroz život prolazimo sa nekom vrstom otupelosti, prazninom. Možemo postati skloni anksioznim poremecajima (panični poremećaj, fobije). Ljutnju i bes možemo kao deca potiskivati zato što nam je u tom periodu od presudne važnosti odobravanje roditelja. Ovakav izbor možemo da nastavimo da donosimo i kad odrastemo.
Naravno, ovo nije dobro rešenje. Izbegavanje konflikata zbog katastrofičnih očekivanja dovodi i do stvaranja unutrašnjih konflikata.

Što se tiče moje ljunje, bilo mi je potrebno vreme i rad na njenom osvešćivanju. Ovo je bilo povezano sa strahom da ću biti odbačena od strane nekoga do koga mi je stalo ako se naljutim na njega. I sada mi je ponekad teško da prepoznam da sam ljuta. Kada uspem u tome, rešim da rizikujem po cenu odbacivanja i da pokažem svoju ljutnju. Ako se neko naljuti na mene zato što sam se naljutila na njega i zbog toga me odbaci, taj odnos je onda ionako bio problematičan - ljudi se nekad, jednostavno, ne nađu.

Danijela













Photo by Nemanja Stojanović


5 коментара:

  1. AKO SE NE NAĐEMO, NE MOŽE SE NIŠTA

    Poštovana Danijela

    Čovek ima želje, ne ulaže dovoljno napora da se one ostvare..

    Javlja se frustracija....potom ljutnja...potom bes.... i na kraju agresija /prema sebi ili prema drugima -što je mnogo češće /

    *Moguće je i da smo zaključili da se ljubav i konflikt medjusobno isključuju...

    Puno puta se problemi potiskuju...odnosno ne rešavaju....i tako nastaju neuroze...a neuroza po neuroza = mentalna bolest...

    Dva su osnovna problema :

    1.ne ulaže se dovoljno napora da čovek ostvari svoje želje...

    2.nedostatak mudrosti...

    jer se i kao društvo...generalno....i pojedinačno, želi nešto nemoguće...da se izgradi kuća tamo gde joj nije mesto....tj.na mostu !!!!

    Kao što ste jednom već lepo primetili....to je već stvar filozofije...

    Rešenje...

    -pronaći nekog filozofa koji je sve ovo sagledao i primeniti rešenja...ako ne može društvo kao celina....onda napredni pojedinci :)

    Mudri pokazuju Put...napor mora da uložite sami... da li ovo citirah Budhu...moguće...:)

    *nisu loše one stolice....još da je sto u blizini pa da na miru pretresemo ljutnju što nema ceđenih sokova i frapea :)

    Poz.Ist :)

    ОдговориИзбриши
  2. Poštovani Ist,

    sa psihološke strane jako je zanimljivo što o građenju kuće na mostu govori reka, i to istočna(Ist River). :-) Stanovište neutralnog posmatrača zaista može pomoći da lakše sagledamo koje je želje moguće, a koje nemoguće ostvariti i da time izbegnemo nepotrebnu frustraciju.

    Pozdrav

    Danijela

    ОдговориИзбриши
  3. Panika, tako snazan a iluzoran protivnik, koji nas moze a ne mora "pobediti".

    ОдговориИзбриши
  4. Sara,

    Hvala na komentaru.
    Panika nije naš protivnik kao što nijedno naše osećanje nije naš protivnik. Možemo ih shvatiti kao dobronamerni pokušaj da se nešto signalizira, čak iako to nešto nije tačno.
    Pozdrav

    Danijela

    ОдговориИзбриши
  5. Ja, paniku ne mogu da sagledam drugacije nego kao protivnika, iz razloga sto mi odmaze da trezveno sagledam sa cime treba da se suocim. Danijela, govorite kao profesionalac i shvatila sam cim sam procitala Vas komentar da ste u pravu. Ali gledano iz mog ugla, tesko mogu, bar paniku, da dozivim kao dobronamerni pokusaj. A jeste, kad bolje razmislim. Hvala i Vama.

    ОдговориИзбриши