четвртак, 26. јул 2012.

PUTOVANJA, PUTOVANJA



U jednom veoma čudnom periodu u svom životu rešila sam da odem na daleki, veoma daleki put. Otišla sam u Australiju.
Pre toga godinama, možda i decenijama, nisam išla na daleka putovanja. Putovala sam, ali uvek na isto mesto - na Vlasinu, gde moji roditelji imaju vikendicu.
Period u životu je bio čudan po tome što su se smenjivali ljudi i situacije u mom životu, ali se uvek radilo o jednom istom. Imala sam utisak da mi se dešava "Dan mrmota" - da svaki dan predstavlja ponavljanje prethodnog, i to ne dobrog.
O nikakvom putovanju nisam tada razmišljala, ali je sticaj raznih okolnosti doveo do toga da se rešim na ovaj poduhvat u nekih pet minuta. Naravno, imala sam veoma jak konkretan razlog , ali nikada nisam ni pomišljala da bih iz bilo kog razloga išla na drugi kraj sveta. Nisam znala engleski (samo par najosnovnijih fraza), nisam imala dovoljno novca, nisam znala aerodromske procedure, nisam poznavala dobro, ili čak uopšte, ljude sa kojima je trebalo da tamo budem u kontaktu. Nisam mogla ni da pretpostavim kako bi sve to moglo da izgleda.


Putovanje u Australiju i boravak od mesec dana je bio mali korak za čovečanstvo, ali veliki za mene. Osećala sam se kao da sam otišla na drugu planetu. Ljudi su bili sasvim drugačiji, njihovi običaji takođe. Savetovali su mi da kontaktiram Srbe koji žive u Australiji, ali nisam htela. Osećala sam da mi je potrebno baš to - da sagledam sebe u odnosu na potpuno drugačije ljude i okruženje.
Obuzeta ovladavanjem engleskim jezikom, pokušajima da se sporazumem sa ljudima, da upoznam tu neverovatnu i predivnu zemlju i njene stanovnike, nisam imala ni vremena ni želju da se bavim onim što mi je ranije bilo u fokusu pažnje. Imala sam energiju za koju nisam ni znala da postoji. Kao da su se pojavile neke nove Danijele koje su meni bile nepoznate.
Kasnije sam išla ponovo u Australiju, ali je to već bilo nešto drugo (zemlja je i dalje bila predivna, kao i ljudi, ali sam ja bila drugačija, pa je i njeno delovanje na mene bilo drugačije).


U geštalt psihoterapiji na čoveka se gleda kao na jedinstvenu celinu koju on čini sa njegovim okruženjem, sa sredinom, i sa kojom se nalazi u dinamičkoj interakciji. Bilo koja promena u njoj na neki način utiče na nas, i obrnuto. Posedujemo kapacitete za kreativno prilagođavanje sredini na optimalan način (organizmička samoregulacija). Svaki oblik našeg ponašanja je pokušaj što boljeg prilagođavanja.. Ono što se naziva neurozom je takođe naš poseban pokušaj kreativnog prilagođavanja kada ne nailazimo na dovoljno podrške iz sredine.
Zato se u geštalt terapiji ne radi na tome da se otklone neki "simptomi", već da se klijentu omogući da eksperimentiše, istražuje, nalazi nova rešenja kada stara nisu od koristi i kreativno se prilagođava. Ne možemo dobiti ništa novo ako radimo ono što uvek radimo - dobićemo ono što uvek i dobijamo. Zato je potrebno da rizikujemo malo, prihvatimo neizvesnost kao deo života koji nam omogućava promenu.

Putovanja mogu biti dobar način da omogućimo sebi otkrivanje svojih unutrašnjih resursa, dolaženje u kontakt sa nekim aspektima sebe kojih nismo bili svesni, a koji nam mogu dati nov pristup životu i udahnuti svežinu i kreativnost u njega.

Ovih dana sam dosta razmišljala o putovanjima - moj mlađi sin se sprema za odlazak u ekspediciju Hit the road, put dalekih zemalja. Gledajući njegovo uzbuđenje, pada mi na pamet još jedan aspekt putovanja. Promena okruženja, daljine, novi ljudi, mogućnost avanture, nečeg novog, omogućava nam i kontakt sa dragocenim delom sebe - sa našim unutrašnjim detetom, kome je urođena spontana kreativnost, radost i stvaralaštvo. Povezivanje sa ovim delom naše ličnosti vodi ka tome da postajemo izvorniji, autentičniji, spontano zaigrani sa drugim ljudima, kao i da sve više opažamo koliko smo svi mi povezani u životnom polju. Dobrobit je jedan pozadinski osećaj mira, nevinosti i povezanosti sa sveukupnim životom.


Danijela







1 коментар: