U
svom psihosocijalnom razvoju prva faza kroz koju prolazimo i koja počinje po
rođenju je faza sticanja osećanja osnovnog poverenja. Ukoliko roditelji
zadovoljavaju naše psihofizičke potrebe u tom periodu, stvaraju se dobre osnove
da tokom života znamo da možemo verovati svetu. Odnos koji imamo prema
roditeljima, odn. ljudima koji se staraju o nama, je osnova za izgrađivanje
odnosa prema drugim ljudima. Sigurnost i poverenje koje tada osetimo omogućavaju
nam da stvaramo zadovoljavajuće interpersonalne odnose.
Kada
dete stekne osećanje sigurnosti i poverenja u roditelje, emocionalno se vezuje
za njih. Prvi doživljaj sebe imamo na osnovu toga kako se roditelji odnose
prema nama, pa je sa ovime povezano i sticanje osećanja vrednosti. Osećaj sebe
izgrađujemo na osnovu odnosa koji imamo sa značajnim drugim osobama. Sebe
vidimo onako kako nas vide roditelji.
Nakon
ovoga moguća je druga faza psihosocijalnog razvoja - pojava osećanja stida.
Pošto je izgradilo osećanje sigurnosti i poverenja, dete se odvažuje da počne
da istražuje svet. To znači da se upušta u nove situacije, u nove kontakte.
Rešava se da se približi i nepoznatim ljudima. U ovom periodu osećaj sebe
izgrađujemo i na osnovu odnosa sa nepoznatim ljudima. Kada oni pokazuju da nas
ne prihvataju, mi osećamo stid, kao i kada pokazuju svoje prihvatanje na način
koji ne razumemo. Osećanje stida koje dete počinje tada da oseća je zdravo.
Potrebno mu je da postavi granice - ima potrebe koje traže zadovoljenje, ali
postoje određena ograničenja. Kroz neuspehe i greške, prilikom kojih oseća
stid, dete shvata ova ograničenja. Stid nam je od koristi u ovom periodu jer
nam pomaže da formiramo jasniju strukturu sveta, da naučimo kako da što bolje
zadovoljimo svoje potrebe, ostvarimo želje i ciljeve .
Osećanje
stida može da postane problematično ako postane konstantna crta karaktera -
stidljivost. U ovoj situaciji se javlja strah od socijalnih kontakata. Čovek je
socijalno biće i socijalni kontakti su mu potrebni da bi preživeo. Ukoliko stidljivo
dete postane stidljivi čovek, može imati probleme na profesionalnom, ljubavnom,
društvenom planu, što vodi osećanju usamljenosti i depresiji. Zato je bitno
prepoznati kada stid nije zdrav i koristan. Onda se detetu može pomoći da ga
prevaziđe.
Ako
smo roditelji, dobro je da znamo da su problemi koje primećujemo kod svoje dece
često odraz naših sopstvenih emocionalnih ožiljaka. Jedini način da pomognemo
svojoj deci je da budemo svesni toga i da iscelimo ove ožiljke.
Od
perioda adolescencije možemo i sami da se bavimo svojim emocionalnim razvojem.
Ako nam je stidljivost važan problem u ovom periodu, to znači da je posledica
nedovršenih poslova iz detinjstva, da su verovatno nasi roditelji bežali od
osećanja stida, pa smo i mi naučili da to radimo. Rešenje je da naučimo kako da
dozvolimo sebi da budemo sa osećanjem stida.
Danijela
Нема коментара:
Постави коментар