Još od ranog detinjstva mi obrađujemo informacije i
sakupljamo ih u bazu podataka. Ta baza je podeljena tematski u različite
foldere. Informacije koje se odnose na jednu istu temu nalaze se u istom
folderu. Kada se nešto novo desi i kada mi to opazimo, pretražujemo foldere u
bazi podataka kako bismo utvrdili šta znači to što je opaženo i koliko je to
važno.
Na primer, ako nam je u detinjstvu na proslavi nekog
rođendana pažnju privukao klovn koji nam se mnogo dopao, a takođe i kiša koja
je napolju lila kao iz kabla, te dve grupe informacija smo verovatno
skladištili u dve različite baze podataka - jednu koja se tiče zabave, i drugu
koja se tiče vremenskih nepogoda. Ovakvo optimalno skladištenje podataka je
moguće zbog toga što su obe grupe informacija (one koje se odnose na klovna i
one koje se odnose na kišu) obrađene na celovit način, pa je moguće i njihovo
efikasno skladištenje.
Proces formiranja baze podataka često je, u detinjstvu,
ometen određenim zbivanjima koja bismo mogli nazvati traumatičnim. To mogu biti
događaji koje društvo priznaje za traumatične (velike traume) i druga zbivanja
koja su za pojedinca traumatična (male traume). Traume značajno utiču na sve
procese razmišljanja i obrade podataka, a to utiče i na način njihovog
skladištenja. U traumatičnim situacijama često ne uspevamo da obradimo
informacije u dovoljnoj meri da bismo mogli da ih rasporedimo u odgovarajući
folder. Umesto toga mi ih tako neobrađene skladištimo u njihovom sirovom
obliku. Taj sirov oblik je u stvari jedan stav o samom sebi koji se može svesti
u jednu kratku rečenicu (npr. "ja sam loš", "ja sam bespomoćan"...).
Skladištenje ovih sirovih informacija povezanih sa traumom odvija se na poseban
način. Umesto da se tematski grupišu u odgovarajuće foldere, ove informacije po
specijalnom postupku dobijaju svoj zaseban, specijalan folder. Ovaj folder je
neurofiziološki odvojen od svih ostalih. Kada opazimo nešto što je slično
sadržaju informacije koja je sačuvana u specijalnom folderu, proces
pretraživanja baze podataka koji pokrećemo kako bismo utvrdili šta znači i
koliko je važno ono što smo opazili, odvodi nas do specijalnog foldera u kome
se nalaze informacije čiji sadržaj liči na ono što smo upravo opazili.
Na primer, ako smo u detinjstvu prisustvovali rođendanu na
kome se otac napio i udario nas, a napolju je padala kiša, to je za nas možda
bilo traumatično iskustvo. Ako je tako, nismo obradili informacije vezane za
ovu situaciju, nego smo ih skladištili u njihivom sirovom obliku ("ja sam
loš", "ja sam bespomoćan"...). Zašto ovo nazivamo njihovim
sirovim oblikom, ili, preciznije rečeno polusirovim? Zbog toga što smo do
ovakvog zaključka (negativne kognicije) došli uzimajući u obzir samo jedan deo
relevantnih informacija. Na primer, ako je naša negativna kognicija "ja
sam loš", moguće je da nismo obradili informaciju da su nam mama, babe,
dede, tog istog dana rekli kako nas puno vole i da smo mnogo dobri, i da nam je
mama objasnila da to što nas je tata udario nema nikakve veze sa nama, nego sa
tima što se tata napio.
Kroz EMDR (Eye Movement Desensitization and Reprocessing) povezuju se različiti delovi mozga i informacije
iz specijalnih foldera povezuju se sa ostalim informacijama. To nam omogućuje
da kompletiramo proces obrade podataka.
Moguće da u našem detinjstvu zaista nije bilo dovoljno
potvrda da smo dobri. U tom slučaju moguće je kroz EMDR povezati informacije iz
detinjstva koje nam govore da nismo dobri sa potvrdama koje smo u odraslom dobu
dobijali o svojoj dobroti. Ako nema takvih potvrda dovoljno ni u odraslom dobu,
moguće da terapeut kaže i objasni klijentu da je dobar i da se ta nova
informacija poveže kroz EMDR sa traumatičnom situacijom u detinjstvu i sa
informacijama koje su povezane sa tom situacijom.
Tako se omogućuje da se dovrši obrada informacija i da se
onda one pravilno skladište.
Ovo se radi tako što pođemo od skorijeg događaja koji
izaziva neprijatna osećanja. Zatim se utvrdi koje je to otprilike osećanje
(gruba podela na ljutnju, strah, tugu...) i u kom delu tela ga osećamo. Onda se
"vraćamo" u prošlost i tražimo pojavu tog istog osećanja sve dalje i
dalje u prošlost, dok ne dođemo do početne traumatične situacije. Onda utvrđujemo
šta mislimo o sebi kad pomislimo na tu traumatičnu situaciju (negativna
kognicija "ja sam loš") i šta bismo voleli da mislimo o sebi kad
pomislimo na tu situaciju ("ja sam vredno ljudsko biće"). Zatim se
bilateralnom stimulacijom mozga (određena vrsta pokreta ruke terapeuta u vidnom
polju klijenta) smanjuje osetljivost na negativnu kogniciju, a povećava
osetljivost na pozitivnu kogniciju. Bilateralna stimulacija mozga se izaziva
angažovanje nervnog sistema kao u REM fazi sna, što se vidi po pokretima očiju
klijenta. Cilj je povezivanje informacija skladištenih u levoj sa informacijama
skladištenim u desnoj strani mozga i na taj način omogući integracija
neintegrisanih emocionalnih iskustava. Na taj način postižemo određeni
emocionalni uvid - šta je to čega do tada nismo bili svesni.
Ova metoda se može primenjivati isključivo od strane
terapeuta edukovanog za EMDR i to primenom posebno određenog protokola.
Danijela
Нема коментара:
Постави коментар