уторак, 14. фебруар 2012.

LJUBAV



Moja klijentkinja Svetlana je već neko vreme u dilemi: kaže da ne zna da li još uvek voli svog sadašnjeg dečka Milana, ili ne. Već par godina su zajedno, dobro se slažu, ali kao da su upali u neku rutinu. Nedavno se pojavio i "treći čovek". To je njen novi kolega Goran za koga se veoma zainteresovala u emotivnom smislu. Iz seanse u seansu je pričala o njemu, a opet nije mogla da se reši da prekine vezu sa Milanom.
Predložila sam joj sledeće: da zamisli da se ispred nje na udaljenosti od 5-6 metara nalaze Milan i Goran i da u mislima krene najpre prema jednom, pa onda prema drugom (birajući sama redosled), i da prati rad svog srca.
Evo šta se desilo: krenula je najpre prema Milanu, i što mu je bliže prilazila, njeno srce je sve jače kucalo.
Eksperimentisala je: kada bi krenula da se udaljava od njega, srce je počinjalo mirnije da kuca.
Stavile smo na "praznu stolicu" njeno srce. Ono što je ono imalo da joj poruči je bilo: "Prija mi kada se krećeš prema Milanu."


Geštalt psihoterapiji je svojstven fenomenološki pogled na realnost. To znači da je pored objektivnih shvatanja realnosti (u koje spadaju i stručna shvatanja ljubavi) jednako važan i naš subjektivni doživljaj. Često se može desiti i da smo u konfliktu oko toga šta je ljubav, a šta nije, zato što jedan deo ličnosti ljubav opaža na jedan način, a drugi na drugi.

Kao što konflikte inače možemo da rešavamo na neki od načina koji uključuju razvoj tolerancije na neprijatna osećanja, tako možemo da rešavamo i konflikte o tome šta je ljubav. Preporučuje se da budemo sa osećanjima koje osećamo, prijatnim neprijatnim. U slučaju konfikta o tome šta ljubav jeste, a šta nije, može se preporučiti:

-Da osetimo osećanja koja osećamo kad doživljavamo ono što smatramo za ljubav.
-Da se zapitamo kako se osećamo kad doživljavamo ono što smatramo za ne-ljubav. Najvažnije je postaviti pitanje, a onda kad u nekoj situaciji i osetimo osećanje koje nas podseća na ne-ljubav uvideti da je to upravo odgovor na naše pitanje. To se može desiti u bilo kojoj situaciji. Ovaj uvid nam daje snagu da razvijemo toleranciju na ovo neprijatno osećanje, da budemo sa njim.

Pošto se ljubavna osećanja često osećaju u oblasti srca, može se reći da treba slušati i čuti svoje srce, ali uz jednu veoma važnu napomenu - srce nisu priče o srcu. Skloni smo da kada osećamo nešto veoma snažno pričamo sebi priče o tome šta je to što osećamo, zašto to osećamo i zašto je to opravdano. Čuti svoje srce nikako ne znači poverovati u neku od tih priča. To jednostavno znači da budemo sa onim što osećamo u srcu. U tom smislu naše fizičko srce je metaforički izraz našeg "ljubavnog" srca i način kako možemo da ga osetimo fizički. Ako usmerimo svoju pažnju na ono što osećamo u oblasti srca možemo da budemo sa onime što osećamo "u srcu". Kako dozvoljavamo sebi da budemo sa onime što osećamo, tako se razjašnjava naša percepcija šta ljubav za nas jeste, a šta nije. A tako možemo onda biti svesni i osećanja ne-ljubavi.

Dakle, priča o ljubavi bi bila priča o stvarima koje su potrebne da bismo osetili ljubav. To ne moraju biti vino i gitare, iako je to stereotip. Moguće su i složenije konstrukcije. Sa druge strane, svesnost osećanja ljubavi  nas poziva da ga osetimo odmah sada, bez ikakvih uslova kao što su vino i gitare.
Isto tako, priča o ne-ljubavi je priča o tome kako nas partner zanemaruje i tome slicno. (Opet, ovo je stereotipan slučaj, razni ljudi imaju različite priče o tome šta ljubav nije.) Sa druge strane, svesnost osećanja ne-ljubavi nas poziva da otvorimo  um za uvid da ovo neprijatno osećanje možemo da osetimo u bilo kojoj životnoj situaciji, jer nas ono prati od detinjstva, od odnosa sa roditeljima.

Sa stručne strane, supronost ljubavi je ne-ljubav (odnos koji nije ljubav), a suprotnost osećanju ljubavi je osećanje ne-ljubavi (osećanje da nema ljubavi, tj. da ne volimo i/ili da nismo voljeni). Nijedno drugo osećanje nije suprotnost ljubavi. Iako osećanje ljubavi nema svoju suprotnost (izuzev osećanja ne-ljubavi), interesantno je saznati šta svako od nas smatra za suprotnost  osećanju ljubavi - mržnju, strah, prezir, ignorisanje, ravnodušnost- jer nam to govori o načinu kako razmišljamo o osećanju ljubavi.


Danijela
















Photo by Nemanja Stojanović

4 коментара:

  1. Odlicna je poslednja recenica, ostavlja citaocu motiva da i dalje razmislja o temi :)
    Ono sto bih ja volela jos da cujem jeste o smenjivanju osecanja ljubavi i ne-ljubavi, tj. da li je prirodno da ne osecamo ljubav u svakom trenutku...? Ili mozda, u mom slucaju, ljubav traje ali svesnost o ljubavi s vremena na vreme nedostaje... Ne znam :/

    ОдговориИзбриши
  2. Milena, to je stvar ugla gledanja. Mi stalni nešto osećamo (to nisu uvek emocionalne reakcije, mogu biti i telesni oseti). Jedna od mogućnosti je da proširimo svoju definiciju ljubavi, tako da šta god da osećamo u nekom trenutku, tretiramo kao jedan od oblika ljubavi. Ovde treba biti oprezan, jer nisu sva ta osećanja adekvatna, tako da ne treba verovati pričama koje iz njih proizilaze. Međutim, sva ta osećanja i oseti jesu realni (realno ih osećamo), tako da možemo da realno i budemo sa njima. Ako sve to želimo da tretiramo kao ljubav, to je potpuno u redu. Samo treba imati u vidu da je to ljubav u jednom širem filozofskom smislu (sve je sa svime povezano, tako da šta god da osećamo, u bilo kom trenutku, bila to emocionalna reakcija povodom bilo koga ili bilo čega, bio to telesni oset, sve je to povezano sa svime drugime).
    Sa druge strane, ljubav u tradicionalnom smislu (prijatno osećanje zasnovano na emocionalnom vezivanju za nekoga ili nešto) se ne oseća stalno, to je jedna od glavnih razlika između ljubavi i zaljubljenosti. Naravno da je moguće da podignete svest o ljubavi, ali to možda neće biti ona osećanja koja očekujete.

    ОдговориИзбриши
  3. Hvala,ponovo mi je kljucna poslednja recenica :)

    ОдговориИзбриши
  4. Izgleda da ja uvek poentiram u poslednjoj rečenici. :-)

    ОдговориИзбриши