понедељак, 5. децембар 2011.

SASTAJANJE PODRAZUMEVA RASTAJANJE



Danas sam imala klijenta koji je došao prvi put na psihoterapiju. Zakazao je samo jednu konsultaciju, sa jasnim ciljem - da preispita da li da digne ruke od veze koju ima sa osobom koja živi u drugoj zemlji. Veoma voli tu osobu, kao i ona njega, ali se često oseća usamljeno. Viđaju se jednom u par meseci, na nedelju dana. Kaže da mu se život svodi na čekanje tih sastanaka i da najveći deo slobodnog vremena provodi na internetu i skype-u. Zanemaruje posao i društvene obaveze. Ide ulicom, kaže, gomila ljudi je oko njega, a on se oseća kao da je sam u celom gradu.


Kada počnemo da razmatramo zbog čega nam je ljubavna veza (i to ne samo partnerska) potrebna, možemo doći do zaljučka da sasvim dobro možemo da funkcionišemo i bez nje.Ostaje nam više vremena i energije, ne moramo da se usklađujemo sa nekim.Što smo samostalniji, uspešniji, to nam je manje potreban neko sa kim bismo lakše koračali kroz život.
Šta je onda sa ljubavlju, da li nam je potrebna?
Ljubav je potrebna deci koja su bespomoćna, ne mogu se starati o sebi i ne mogu preživeti bez nje.Kasnije, kada odrastemo, ljubav više nije potreba, ali je i dalje želimo. Želimo je jer ona ispunjava nas život radošću. Prihvatamo nekog onakvim kakav je i vezujemo se za njega, ne očekujuci ništa. On nije na ovom svetu da bi ispunjavao naša očekivanja. Taj neko prihvata nas onakvim kakvi jesmo i vezuje se za nas, ne očekujuci ništa. Mi nismo na ovom svetu da bismo ispunjavali njegova očekivanja.Srećni smo i radosni u svom životu, nemamo potrebe da nas neko drugi usreći. Ali nam je lepše kad sa nekim drugim, koga procenjujemo kao biće koje ima posebnu vrednost za nas, delimo tu radost i sreću. To je ljubav.

Nekada se desi da nismo zajedno sa osobom koja ima posebnu vaznost za nas. Iako smo možda okruženi mnoštvom ljudi osećamo se usamljeno. Usamljeni smo iako nismo sami.
Partnerska ljubav nije jedina u čijem nedostatku možemo osećati usamljenost. Mogu nam nedostajati i prijatelji, roditelji, deca...Sve osobe koje za nas imaju posebnu važnost i vrednost, a nisu sa nama.
Fizička udaljenost nije jedina vrsta udaljenosti koja može uticati na pojavu osećanja usamljenosti. Nekada se možemo osetiti udaljeni i u emotivnom, intelektualnom, duhovnom smislu. Ove vrste udaljenosti nam mogu pasti i teže, jer nekada teže možemo naći načine da ih prevaziđemo. Može nam teže pasti ako nam je važna osoba emotivno udaljena, nego da je u drugom delu sveta. Naravno, ukoliko smo svesni toga da nije svako udaljavanje osobe koju volimo i potencijalna opasnost da ćemo je izgubiti, možemo razviti toleranciju na osećanje usamljenosti.

Kada imamo poteškoca sa ovim, obično se radi o nekim davnim nedovršenim stvarima. Kada u svom detinjem iskustvu imamo situacije u kojima smo bili povređeni odsustvom osoba koje su nam tada bile neophodne, može se desiti da u sadašnjosti svako udaljavanje voljene osobe doživimo kao veliku pretnju i patnju. Rešenje nije u tome da se osiguramo od ovakvog "povređivanja" . Ako nista ne očekujemo, niko nas i ne može povrediti.

Nekada se dešava da osobe koje su imale iskustvo ranog odvajanja od značajnih osoba često biraju (nesvesno uglavnom) da se emotivno vežu za osobe koje su od njih udaljene i fizički. Kao da, na neki način, imaju potrebu da zaokruže nekako nedovršenu priču iz svog detinjstva.
Rešenje je u osvešćivanju toga da je patnja koju sada doživljavamo zapravo stara priča. Ma koliko nam se činilo da su problemi koje sada imamo sa partnerom realni, situaciono adekvatni, oni su zapravo odraz nerazrešnih emocionalnih problema iz detinjstva. Važno je da ovo shvatimo, jer kada razumemo uzrok svog bola, taj bol prestaje da bude patnja. (Iako će osnovni bol ostati sve dok ne integrišemo emocionalnu traumu iz detinjstva, neće biti dodatnog nepotrebnog bola koji nastaje ako nismo svesni ovoga).

Gde je ljubav, ima i osećanja usamljenosti. Ne možemo stalno biti zajedno sa nekim koga volimo. A i da možemo, svako od nas ima potrebu da ponekad bude sam. Kod ljudi koji se vole to se moze dešavati u različito vreme i onda se neko može osetiti usamljenim. Ipak, što je nas život ispunjeniji i radosniji sam po sebi, ovo nam ne samo lakše pada, već nas čini i prilagodljivim na neprekidne životne cikluse: da bismo stvarno bili sa nekim, moramo nekada biti i bez njega.

Danijela











Photo by Nemanja Stojanović

2 коментара:

  1. ispada da veze koje su "osuđene" na telesnu udaljenost, predstavljaju dobar način samouništavanja...

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Ne mora da znači, Jelisaveta, nekome možda i odgovara takav tip veze, ali je to ipak ređe.

      Избриши