понедељак, 26. септембар 2011.

PREPOZNAVANJE








Juče sam imala predavanje i radionicu na temu partnerskih odnosa, odnosno o tome kako i na osnovu čega biramo partnera. Dugo se bavim psihoterapijom i nije me iznenadilo što postoji interesovanje za ovu temu, čak i za formiranje stalne grupe koja bi se bavila njome. Ljudima je ovo važna tema zato što su partnerski odnosi važna oblast života. Kroz njih ostvarujemo emocionalnu povezanost i otvaramo se ka iskustvu ljubavi.

Kao što znamo, može se preživeti bez ljubavi. Može se čak često mnogo udobnije živeti kada nismo u nekoj emotivnoj vezi u smislu partnerskog odnosa. Imamo veću slobodu, ne moramo se ni sa kim usklađivati. Ipak se mnogi od nas rešavaju da uđu u vezu. Osećamo se ispunjenije i život nam je svrhovitiji.
Kako i na osnovu čega donesemo odluku da sa nekim počnemo da izgrađujemo emotivnu vezu? Kako se prepoznamo?
Na početku ne može odmah biti ljubavi, ona se vremenom izgrađuje. Možemo se zaljubiti u nekog, ali je to onda na osnovu idealizacije te osobe. Idealizujemo je upravo onako kako nam je potrebno da bismo mogli voleti. Ovo može preći u ljubav, ali ne obavezno. Čak ovaj prelazak može biti otežan upravo zbog toga što smo na početku stvorili nerealnu sliku osobe u koju smo se zaljubili. Kada počinje da se pokazuje realna slika, mi se razočaravamo.
Međutim, nije mi namera da ovom prilikom stavljam akcenat ni na ljubav, ni na zaljubljivanje.
Želim da napišem nešto o tome kako dođe do toga da "jednostavno znamo da je on(a) ona(j) pravi za nas", a da nije u pitanju zaljubljivanje. Vidimo realnu sliku te osobe, nepotpunu doduše, pošto se ne poznajemo dovoljno, ta slika ne odgovara nekom našem idealu, a ipak se osećamo privučeni tom osobom.
Kako i zašto dolazi do ovoga će nam možda biti jasnije ako na emotivnu vezu gledamo kao na priliku za lični rast i razvoj. Svako od nas ima neki svoj "nedovršeni posao". To su stvari iz naše prošlosti koje mi nekako održavamo i u sadašnjosti. To su emotivno nedovršene situacije iz našeg detinjstva na osnovu kojih smo stvorili svoju nesvesnu definiciju ljubavi. Roditelji, ili osobe koje se staraju o nama dok smo deca, su prve figure sa kojima imamo emocionalnu bliskost. Oni su takođe imali istu priču sa svojim roditeljima (da se ovo ne shvati kao svaljivanje krivice na roditelje). Mi takođe u odgajivanju naše dece pravimo neku priču o ljubavi koja kasnije određuje kako će se oni emocionalno vezivati. Dakle, potrebno je gledati širi kontekst svega ovoga. Imamo želju za bezuslovnom ljubavi, da nas neko voli i prihvata takve kakvi upravo jesmo. Ovakvu ljubav dobijamo samo u prvim mesecima života. Kasnije počinju da se postavlju određeni uslovi. To je neminovno. Problemi nastaju onda kada neki od tih uslova tako deluju na nas da pomislimo da mi nismo vredni llubavi takvi kakvi jesmo. Kao deca na osnovu toga izvodimo pogrešne zaključke o ljubavi i pravimo svoju nesvesnu definiciju ljubavi.
Neke situacije u kojima dobijamo ljubav počinjemo da izjednačavamo sa ljubavlju. Ako su naši roditelji bili emotivno distancirani prilikom uslovljavanja, mi ćemo početi da izjednačavamo ljubav sa zanemarivanjem npr. Ako su često bili ljuti na nas, a nisu nam stavili do znanja, ili mi nismo uspeli to da shvatimo, da su ljuti zbog nekih naših postupaka, ali da nas i dalje vole, mi ćemo iskustvo ljubavi povezivati sa ljutnjom. Ako su često bili fizički odsutni, mi ćemo ljubav povezivati sa napuštanjem. Istovremeno ćemo verovatno i doneti zaključak da nismo dovoljno vredni kao osobe da bismo bili voljeni.
Šta se onda kasnije dešava kad se otvorimo ka iskustvu partnerske ljubavi? Mi prepoznamo u nekom drugom upravo ono što odgovara našoj nesvesnoj definiciji ljubavi. Ako je naša nesvesna definicija ljubavi povezana sa zanemarivanjem ili sa distanciranošću, bićemo privučeni upravo  osobom koja se teško emotivno otvara prema nekom drugom. Ne idealizujemo je, dosta realno vidimo kakva je, a ipak nas "nešto vuče". Ovo nam je potrebno da bismo mogli da redefinišemo značenje ljubavi.
Šta se dešava sa drugom osobom? Ona takođe ima svoju nesvesnu definiciju ljubavi. Ako je povezala ljubav sa povređivanjem, možda je tako donela nesvesnu odluku da se emocionalno distancira da bi izbegla povređivanje. Ona će takođe biti privučena nama jer ćemo mi biti spremni da učinimo mnogo toga za nju (to smo verovatno radili kao deca kada su nas roditelji zanemarivali na neki način). Na taj način stiče dovoljno poverenja da emocionalni kontakt bude moguć.
Ono što se dalje dešava tokom veze je da svako od nas dobija mogućnost da ispravi svoju definiciju ljubavi.
Ovo je mogućnost.
Dešava se da se veza ne razvija, niti mi kroz nju. Onda to postaje situacija u kojoj gubimo životnu radost i stagniramo.
Ako se veza razvija i mi kroz nju, onda naučimo da je najvažnije iskustvo ljubavi koje imamo najpre ljubav prema sebi. To naučimo tako što shvatimo (slučaj koji sam navela) da nećemo biti napušteni iako ne učinimo uvek sve za onoga koga volimo. Da smo mu i dalje dragoceni. Naučimo da bolje postavljamo granice svoje ličnosti u odnosu na druge, da ne težimo "stapanju". Onaj drugi shvati da je bezbedno biti emocionalno otvoren, da nas nas neko drugi ne može povrediti ako mi to ne dozvolimo. Granice njegove ličnosti postaju fleksibilnije i propustljivije. Na taj način oboje postajemo zrelije i autonomnije osobe koje mogu da izgrađuju dalje svoju vezu, sada kao dve autentične osobe. Onda se autentično i volimo. Ne izjednačavamo više ljubav sa onim što ona nije - neprihvatanje nekoga onakvim kakav jeste.
Dakle, sa nekim se prepoznamo tako što sa njim zajedno možemo da prođemo kroz ovo iskustvo.
Kao što sam već rekla, ovo je mogućnost.

Danijela












Photo by Nemanja Stojanović

2 коментара:

  1. meni je ovaj tekst jako pomogao... ne znam zašto nema komentara. a sad bih ja onako djetinjasto ispljunula par pitanja, a vi ako mislite da pretjerujem, iskulirajte..
    zašto sam često ljuta, lako planem i zašto imam strah od neprihvatanja i strah da ću biti napuštena ? nedostatak samopouzdanja ? zato često trebam pohvalu od drugih da sam nešto dobro uradila, da večeras izgledam lijepo itd... ako to ne dobijam onda ja počnem tako da pričam o sebi... eto, to je sve nedostatak samopouzdanja ili šta ?

    ОдговориИзбриши
  2. Ovo o čemu pišete može biti povezano sa osećanjem bazične nesigurnosti, koje je posledica nekih nezavršenih razvojnih zadataka. Ako nemamo bazično osećanje sigurnosti, može se desiti da svet doživljavamo kao ne baš prijateljsko mesto, a sebe u njemu nedovoljno spremnim da se nosimo sa životom. Otuda nesamopouzdanje i nesigurnost.

    ОдговориИзбриши