уторак, 13. септембар 2011.

JUMP





U periodu adolescencije sam bila veoma buntovna. Uradila sam mnoge stvari sa kojima se moji roditelji nisu slagali. Kasnije sam smatrala da je to bilo jako dobro kao deo moje adolescentne pobune, u smislu formiranja mog ličnog identiteta.

Nedavno sam bila u prilici da razmislim da li sam bila dovoljno buntovna. Zapravo, da li sam bila zaista buntovna.

Bila sam na odmoru na Vlasinskom jezeru, gde moji roditelji imaju vikendicu i gde provode svoje penzionerske dane. U šetnji sa sinom sam prošla pored jednog od kanala kojim se slivaju Vlasinske vode u jezero. Ispričala sam mu kako je taj kanal bio noćna mora mog detinjstva. Roditelji su meni i sestri strogo zabranili da ga preskačemo, pošto je dubok, a voda koja teče u njemu brza i začas može odneti do brane (Vlasinsko jezero je akumulaciono veštačko jezero). Sestra i ja smo bacale grančice u njega i gledale kako se izlomljene pojavljuju u sledećem otvorenom delu kanala.
Dok sam pričala sinu o ovome, shvatila sam da kasnije, iako sam uradila sijaset stvari koje su mi roditelji zabranjivali, nisam nikada preskočila ovaj kanal. Pitala sam se zašto. Sada mi uopšte nije delovao tako zastrašujuće.
Znala sam da se odgovor nalazi u periodu mog detinjstva, kada se i usvajaju roditeljske zabrane.

U periodu detinjstva osnova na kojoj se učimo kako da organizujemo svoje lično iskustvo i da se njime služimo u interakciji sa drugima je porodicno polje. Bez nekih većih preispitivanja usvajamo mišljenja, stavove roditelja i porodice, pa na taj način i formiramo sliku i doživljaj sebe. U adolescenciji počinjemo da usvajamo senzorna iskustva na nov način-počinjemo da doživljavamo vid, sluh, miris i dodir u većoj meri kao svoje i počinjemo da preuzimamo vlast nad sopstvenim iskustvom. Dok kao deca doživljavamo kao objektivnu stvarnost naviknute i neispitane percepcije, tokom adolescencije iskustveno polje se diferencira i širi, počinjemo da stvaramo sopstveno gledište, postajemo svesni da naši opažaji ne moraju uvek da se podudaraju sa porodičnom realnošću (počinjemo da " gledamo stvari sopstvenim očima"). Ova pojava vlastite perspektive koja otkriva sopstveni svet sa više detalja, postavlja osnovu za pojačanu svesnost o unutrašnjem životu koja će se razviti kako napreduje adolescencija. Kao adolescenti svoj doživljaj sebe samih, svog "ja",formiramo tako što kritički preispitujemo ono što dolazi iz porodičnog okruženja, pogotovu od strane roditelja. Ovo se često odvija kroz konflikte, pa se može reći da su oni u tom smislu korisni, jer  nam omogućavaju  da postanemo svesniji toga šta su naše potrebe, a šta ne, da jasnije počnemo da razlikujemo "ja" od "oni". Tako dobijamo šansu da postanemo svesni svojih otudjenih potreba i delova ličnosti i da ih integrišemo, povežemo, da počnemo da težimo aktualizaciji sebe, a ne koncepta koji imamo o sebi.
Dakle, zapitala sam se šta to nisam, eventualno, preispitala u periodu svoje adolescencije, a što potiče iz detinjstva. Pitala sam se kako to da nikada nisam preskočila taj kanal.
Jednostavno mi nije ni palo napamet. To je za mene bila jedna od zabrana koje nisam ni preispitivala.

Mislila sam da će mi u nalaženju odgovora pomoći ako preskočim kanal sada, što sam i učinila.
Osećala sam se odlično kada sam to uradila - veoma živo, i kao da se velika količina energije oslobodila u meni. Ta energija mi je govorila da se krećem napred, u nepoznato. I da je to nepoznato uzbudljivo. Strah od preuzimanja rizika je bio u delu mene koji je bio previše poslušan da bi se ikada pobunio protiv jedne roditeljske zabrane.
Nekada preveliko buntovništvo može da prikriva preveliku poslušnost.


Danijela




Photo by Nemanja Stojanović

10 коментара:

  1. Danijela, ovo postaje konceptualna umetnost! :-) sjajna si!!
    razmisljam o svom detinjstvu
    moja porodica je bila rasturena i jako sam malo vremena provodila sa roditeljima i plus, moja mama mi skoro nista nije branila, tako da se ne mogu setiti nekih konkretnih zabrana iz tog perioda. ali se dobro secam kako su neki vazni aspekti mojih emocija mojoj mami bili neprihvatljivi, na sta bi ona reagovala ljutnjom, cudjenjem, strogocom i osudom. to mi ni malo nije prijalo. trebala mi je podrska i razumevanje (o tome cu ti vise pricati u 4 oka :-))) inace i pored toga sto mi nisu bile postavljene zabrane, nisam pravila nikakve posebne buntovne akcije, fino sam sebe pazila

    ОдговориИзбриши
  2. Draga Ivona,

    Kada smo deca najveći uticaj na nas imaju roditeljske figure i primarna porodica. Svoju ličnost izgrađujemo unošenjem, introjekcijom, onoga što dolazi iz ovog okruženja. Samim tim smo uglavnom dobro uklopljeni u porodični milje. Roditeljska "treba" i "mora" usvajamo bez kritičkog preispitivanja, jer još uvek nismo sposobni za njega. Može se desiti da, ako roditelji ne postavljaju nikakve zabrane, to bude preveliki teret za taj uzrast.

    Kao adolescenti imamo šire polje u koje se uklapamo. Za to uklapanje je potrebno preispitivanje onoga što je usvojeno od roditelja - raznih "treba" i "mora". Ako nije bilo nikakvih zabrana od strane roditelja, nemamo se protiv čega buniti. :-) U periodu adolescencije počinjemo da se okrećemo društvu vršnjaka i društvu uopšte. Sistem vrednosti koji smo ranije usvojili sada preispitujemo, korigujemo, ponekad i odbacujemo. Formiramo sistem vrednosti koji nam omogućava da funkcionišemo, u većoj ili manjoj meri uspešno, kao član društva. Ovo je period ispitivanja i eksperimentisanja. Greške koje činimo su važne jer su dobra smernica za to kako nešto nije dobro činiti. Da se nisu desile, odn. da ih nismo načinili, ne bi imali uvida u to. Naravno, nije neophodno, niti je preporučljivo baš o svemu učiti na greškama, dobro je uzeti u obzir i iskustvo drugih. Ali je nepotrebna često preterana briga roditelja od grešaka koje njihov adolescent može načiniti.
    Dobro je što si naučila da fino sebe paziš, mada nije loše da razmisliš o tome da dozvoliš ponekad i da te drugi malo paze. :-)

    Pozdrav
    Danijela

    ОдговориИзбриши
  3. Iskreno, meni se smučilo i da razmišljam i o detinjstvu i o roditeljima, što je najgore znam da bih nastavila dalje sa životom, da neke stvari moram da razrešim. Zabrana je bilo previše, čak i toliko čudnih, da i dan danas ne mogu da razumem kako dvoje ipak obrazovnih ljudi mogu na takve zabrane i da pomisle. Kad pogledam i osvrnem se na svoj život, vidim da je od moje osamnaeste godine skoro svaki moj postupak i odluka bila čisti bunt, da budem realna čak i osveta. Međutim, njih jesam povredila, najviše su u pitanju neispunjena očekivanja, ali ja najviše ispaštam zbog neracionalnih odluka. Ne sviđa mi se ono što vidim, poražavajuće je da se celog života vodite apsolutno pogrešno motivacijom. Jedina odluka na koju sam ponosna, je što sam napustila na trećoj godini Poljoprivredni fakultet i upisala ono što volim. Danijela, prosto ti zavidim jer ja još uvek nisam uspela da skočim, nemam čak ni snage da odem kod roditelja.

    ОдговориИзбриши
  4. Danijela,

    trebalo mi je dosta vremena i rada na sebi da oprostim neke stvari svojim roditeljima i da prihvatim da su takvi kakvi su. Shvatila sam da najviše mučim sebe samu preispitujući neke njihove postupke, reči, i kako je to uticalo na mene. Nisam želela da živim sa osećanjem ogorčenja u sebi. A i uvidela sam da oni imaju potpuno drugačije viđenje nekih stvari, i da, jednostavno, ne mogu da me razumeju. Sigurna sam da su radili najbolje što su znali odgajajući mene i sestru. Zato gledam da kada se susretnem sa njima povećam svesnost o onome što je dobro i što mi se sviđa kod njih.

    Pozdrav
    Danijela

    ОдговориИзбриши
  5. Danijela,

    Interesantna mi je ideja da je Buntovno dete reaktivna formacija Adaptiranog Deteta ( namerno sam pomešala terminologije).

    Drago mi je da si preskočila problem iz detinjstva i oslobodila energiju!

    Pozz
    Ljiljana

    ОдговориИзбриши
  6. Ljiljana,

    mom Adaptiranom Detetu se sviđa tvoj komentar. A mom Odraslom je interesantno da se kao figura u ovom članku izdvaja ono što je i bila njegova ideja.

    Pozdrav
    Danijela

    ОдговориИзбриши
  7. Danijela, da li možemo s vama stupiti u kontakt kao sa psihoterapeutom, u smislu da mi pomognete da "ozdravim" odnose sa mojom kćerkom, a koji su obojeni prije svega detinjstvom?
    Pozdrav, Vera Nikolic FB prijatelj

    ОдговориИзбриши
  8. Vera,
    naravno da možete. Možete zakazati putem telefona 011/364 00 94, 063/732 74 08 i 060/732 74 08. Savetovalište se nalazi u Beogradu, u Njegoševoj ulici broj 3. Biće mi drago da Vam pomognem.

    Pozdrav,
    Danijela

    ОдговориИзбриши
  9. Danijela, tek sada vidim tvoj komentar i jako mi znaci. Mislim sada kako je mozda trebalo vise toga da branim svom detetu, dok je bila mala. Sada shvatam koliko je i to vazno, pored slobode, ciji sam ljubitelj
    A posebno mi znaci deo, kada mi kazes da bih mogla da dozvolim da se i pored toga sto se sama brinem o sebi, da pustim da se i neko brine o meni
    Hvala ti :-)
    P.S. jos ucim kako ucestvovati u blogu ;-)

    ОдговориИзбриши
  10. Da, Ivona, važno je postaviti neke granice. Drago mi je što pratiš moj blog. :-)

    ОдговориИзбриши