среда, 31. август 2011.

CRVENKAPA



Posle svog drugog porođaja sam bila veoma zabrinuta zbog svoje životne situacije. Bila sam još uvek student psihologije. Brinula sam se oko svega - šta sa dvoje male dece mogu da rade mladi ljudi koji još uvek zavise od svojih roditelja, da li ću ikada završiti fakultet, da li ću ikada naći posao. Da li ću imati dovoljno hrane za decu (bile su to 90-te).
Posle jedne posete lekaru sam imala napad panike. Problem zbog koga sam išla nije bio ništa posebno, ali je usplahireni način na koji sam ga iznela naveo lekara da mi, za svaki slučaj, da uput za niz pretraga.
Na putu do kuće (petnaestak minuta hodanja), ja sam od misli tipa: "Možda sa mnom nešto nije u redu", došla do misli: "Umreću, i moja deca će ostati bez majke". Blizu zgrade u kojoj sam tada živela nalazi se atomsko sklonište. Prošavši pored njega, moje misli su kulminirale mišlju: "Ja ću umreti i moja deca će ostati bez majke. To je strašno, ali je još strašnije to što će izbiti atomski rat i nestaće planeta Zemlja".
Došavši kući, primetila sam da osećam slabost u rukama i nogama i da skoro uopšte ne mogu da dišem. Poslednjim atomima snage sam se odvukla u kupatilo.  Zaključala sam vrata, da se moji bližnji ne bi potresli od tog prizora, i sela na stolicu koja se tamo nalazila (u svim mojim kupatilima uvek ima neka stolica, za svaki slučaj). Sedela sam i čekala da umrem. Vreme je prolazilo i ja sam i dalje bila živa. Posle nekog vremena sam izašla iz kupatila i gledala TV. U to vreme je bila aktuelna Rumunija, Čaušesku i njegova vladavina. Pratila sam vesti prilično mirno - šta može biti strašnije od iskustva koje sam imala.

Kada sam počela da se bavim psihoterapijom, panični poremećaj mi je bio naročito interesantan. Mogu reći da sam danas, po mom mišljenju, pravi specijalista za ovu vrstu problema.
U radu sa klijentom koji ima panični poremećaj primenjujem, u okviru geštalt terapije, edukaciju klijenta nizu tehnika preuzetih iz kognitivno - bihejvioralne terapije, ukoliko je potrebno zbog izraženosti simptoma uputim ga na konsultaciju sa psihijatrom koji prepisuje određene lekove, ponekad koristim EMDR metodu.
Međutim, sve to uklapam u jednu celinu. Problem kod paničnog poremećaja (koji nastaje kada panični napadi postanu hroničnog tipa), je što se paničnom reakcijom prekida pojavljivanje nekih nesvesnih psiholoških sadržaja koji teže da postanu svesni. U njima se "krije" uzrok, panična reakcija je samo posledica.
U psihoterapijskom radu često kao sredstvo za povećanje svesnosti koristim i rad na bajkama. Klijent odabere neku bajku, bilo koju. Izbor, naravno nije slučajan. Povezan je sa njegovom realnom životnom situacijom. Neko to prepozna, neko ne (što ukazuje na stepen ne/svesnosti).
Evo šta sam primetila: klijenti koji imaju panični poremećaj veoma često biraju "Crvenkapu".
Osećanje koje ovde ima "glavnu ulogu" je osećanje straha. I to straha povezanog sa preživljavanjem. Iz ovog straha potiče posebna vrsta ponašanja: "Bori se ili beži". Kada neko ima napad panike dešava se niz promena u organizmu koje bi trebalo da mu pomognu da pobegne iz neke situacije.

Naše ponašanje ima veoma različite oblike, kako po sadržini, tako i po jačini i složenosti ispoljavanja. Mogu biti nasledno, genetski uobličeni vidovi ponašanja (refleksi, urođeni nagoni i instikti), ili ponašanja koja imaju urođenu osnovu, ali  nastaju i pod uticajem okoline, ili razumno ponašanje.
U grupu razumnih ponašanja spadaju oni vidovi ponašanja koji se odvijaju pod uticajem i kontrolom razuma i volje.
Osnovni urođeni nagon je nagon za preživljavanjem (za hranom, vodom, vazduhom) a iz njega proističe drugi urođeni nagon - seksualni nagon koji je povezan sa produženjem vrste.

Kod napada panike mi imamo intenzivan strah, a realne opasnosti nema.
Ono kako se ponašamo tada proističe iz nagona za preživljavanjem. Problem je u tome što situacija nije neposredno opasna po život i mi onda ne možemo da protumačimo taj strah. Mnogi ono što tada osećaju uopšte i ne prepoznaju kao strah. Razum tu ne pomaže. Nagon za preživljavanjem najviše determiniše naše ponašanje kada smo životno ugroženi. Urođen je i genetski uobličen. Kada imamo panični napad mi smo uvereni da smo neposredno životno ugroženi, tako i reagujemo, a istovremeno shvatamo da situacija nije neposredno ugrožavajuća po nas.

Da sam razmišljala na ovaj način posle svog drugog porođaja, u situaciji kada je nestašica hrane bila uobičajena pojava, i kada sam osećanje zavisnosti, nedostatka unutrašnjeg oslonca i bespomoćnosti prekinula napadom panike, možda bi mi bilo lakše. I možda bih zatražila dodatnu podršku koja mi je bila očajnički potrebna.

Danijela




6 коментара:

  1. Imajući u vidu lično iskustvo, naravno i rad sa klijentima koji imaju panične napade, interesuje me kako se rešava kada klijent svesno izbegava situacije u kojima postoji potencijalna mogućnost doživljavanja ponovnog paničnog napada. Znam da je sve to dosta individualno, i da se to rešava kroz psihoterapijski rad sa klijentom, međutim postoji li neka tehnika koja može makar kratkoročno da pomogne?

    ОдговориИзбриши
  2. Dobre rezultate, u okviru psihoterapijskog rada na onome što je u osnovi problema, daje primena tehnika kognitivno-bihejvioralne terapije (ja primenjujem i EMDR metodu). Kada se javi izbegavajuće ponašanje treba objasniti klijentu važnost suočavanja sa strahom i neizbegavanja simptoma panike.

    Preporuke za prevazilazenje panične reakcije koje praktikujem su:

    - suočite se sa simptomima panike, nemojte bežati od njih

    -prihvatite ono sto se događa u vašem telu, nemojte sebe da plašite sopstvenim telesnim reakcijama. Mozete reći sebi nešto ohrabrujuce tipa: "Ovo će proći", "I ranije sam ovo podnosio, mogu i sada da podnesem" i sl.

    - dopustite da prođe izvesno vreme, panične reakcije su ograničenog trajanja. U većini slučajeva panična reakcija dostiže svoj vrhunac i počinje da se povlači za samo nekoliko minuta. Ako se ne pogoršava tako što se borimo protiv nje ili sto reagujemo na nju jos većim strahom jer sebi govorimo zastrašujuće stvari, panična reakcija prolazi relativno brzo.

    - koristite abdominalno disanje (usporavanje disanja i disanje trbuhom, naročito kada se izvodi disanjem kroz nos, ublažava simptome hiperventilacije sa kojom su povezani vrtoglavica, dezorjentisanost, senzacije peckanja)

    - vežbajte da ne reagujete emocionalno na prve fizičke simptome panične reakcije, već ih jednostavno posmatrajte.

    ОдговориИзбриши
  3. и сама сам патила од паничних поремећаја, који се и данас појављују али у мањој мери. Био је то одговор мог орханизма на реалан проблем који сам и имам на даље... Шта ми је помогло не знам тачно, знам да лекови које сам добијала- НИСУ. Била сам обамрла, ходала као зомби, спавала хемијски... кад се нађем поново у истој ситуацији као да нисам провела ни један једини тренутак лечећи се годинама уз терапију. Уствари, за сад, највећи утицај на мене је извршила реченица :" не одупири се, прихвати, проћи ће" Редовно сачекам да прође. Некако сам се раније трудила да припомогнем да што пре прође, као и моје окружење, од чега ми је било још горе.. Буни ми се свака ћелија, људи из, додуше најбољих намера, убеђују ме да се смирим... Као да је тај напад нешто што сам ја желела. Не могу да се осећам по наређењу! Почела сам да се изолујем и осамљујем. Сад ми неколико пута дневно пада на памет, мени најприхватљивија реченица : осећај се како се осећаш, проћи ће. Имала је већег утицаја него све оне таблетице :)Наравно, и даље бирам људе који на мене делују умирујуће али не могу увек да проберем људе и ситуације. Важно ми је да имам помоћ, осећам се много спокојнијом.

    ОдговориИзбриши
  4. Jelisaveta,

    Panicna reakcija jeste jedno zastrasujuce iskustvo, ali je u potpunosti bezopasna. Radi se o potpuno prirodnoj telesnoj reakciji koja se jednostavno dogadja izvan konteksta. Ona je povezana sa instiktivnom reakcijom koja postoji kod svih sisara - sa reakcijom "bori se ili bezi". Ova reakcija je neophodna da bi se omogucilo prezivljavanje u situacijama u kojima je zivot ugrozen. U ovakvim situacijama se odigrava niz telesnih promena: ubrzan rad srca, ubrzano disanje, stezanje misica, suzavanje arterija i smanjivanje dotoka krvi uu ruke i noge, povecavanje dotoka krvi u misice, oslobadjane secera u krvotok iz rezervi u jetri, preznojavanje. Sve ove reakcije omogucavaju prezivljavanje kada se covek nadje u situaciji u kojoj je zivotno ugrozen. One povecavaju budnost i fizicku snagu, energija biva mobilisana.

    Kod panicne reakcije telo prolazi kroz potpuno istu fiziolosku reakciju, ali je razlika u tome sto ne postoji bilo kakva neposredna ili ocigledna opasnost. Zbog toga se desava da osoba koja ima panicnu reakciju izmisli opasnost ili prida takvo znacenje intenzivnim telesnim reakcijama kroz koje prolazi. U odsustvu prave opasnosti, njen um moze pogresno da protumaci ono sto se desava unutar nje kao opasno. Javlja se razmisljanje da, ako se tako oseca, mora i da se nalazi u nekoj opasnosti, odn. da ako nema vidljive spoljasnje opasnosti, opasnost je unutar nje same. Tako osoba koja ima panicnu reakciju kada oseti lupanje srca moze da pomisli da ce doziveti infarkt, ako ima stezanje grla da ce se ugusiti, kao odgovor na vrtoglavicu moze se javiti misao da ce se onesvestiti, a na dezorjentisanost da ce poludeti. Kao odgovor na sveukupni intezitet telesnih reakcija javlja se misao o gubljenju kontrole nad sobom.

    Kada sebi kaze da je u bilo kojoj od navedenih opasnosti, osoba udvostrucava intezitet sopstvenog straha. Ovaj intenzivni strah dovodi do toga da telesne senzacije postanu jos gore, sto opet stvara jos vise straha, i tako nastaje spirala panike koja narasta.

    ОдговориИзбриши
  5. Draga Danijela,

    Mene je zainteresovao podatak da u tvom iskustvu postoji korelacija između paničnog poremećaja i onih koji preferiraju bajku "Crvenkapa". Pošto je to moja omiljena bajka, a nisam sklona paničnim reakcijama, htela sam da te zamolim da i ubuduće pratiš tu vezu, kako bi proveravala svoju hipotezu.
    "Crvenkapa" nesumljivo govori o strahu i to na oralnom nivou ( po Frojdu) i "gađa" neko klupko koje je vezano za najraniji razvoj. Tu je naravno mogućnost preplavljivanja veća, jer nije još formiran Odrasli (kako bi u TA rekli). Tu je i napad vuka ( realna-irealna opasnost). Ali, kao i u svakoj bajci, postoji i "lek": u ovom slučaju je to "pomoćnik" u liku lovca. Kada imaš osećaj da ne možeš da se boriš sa nečim, nadji pomoćnika! U kom god vidu to uspeš je OK. Ovo su možda elementi zašto se "Crvenkapica" bira kod onih koji imaju problema sa preplavljivanjem nekom emocijom i odsustvom kontrole.

    Za mene je očigledno bajka više vezana za onu poruku: Ne pričaj sa strancima, odnosno razlikuj komunikaciju sa bliskim osobama i onima koji ti nisu bliski!
    "Crvenkapica" može da se odnosi i na inicijaciju ( Jung) bilo koje vrste, jer je vadjenje iz stomaka=radjanju nove zrelije osobe ( u seksualnom ili bilo kom drugom smislu)....

    Bajke su mi omiljen teren... te sam se tu lako pronašla.
    Želim ti uspeh i u ovoj blog aktivnosti.
    Pozdrav,

    Ljiljana

    ОдговориИзбриши
  6. Draga Ljiljana,

    Hvala ti što pratiš moj blog i hvala ti na komentaru.

    Evo kako ja koristim bajke u radu.
    Instrukcija klijentu je da odabere bili koju bajku. Znači, ne omiljenu (što bi ukazivalo na životni skript), već onu koja mu SADA pada na pamet. Ovo radim na tipičan geštalt - način: klijent ne priča o tome, već, zatvorenih očiju i kada je postigao određeni stepen opuštenosti i svesnosti, odabere jednu scenu iz bajke i zamišlja da se ta scena odvija SADA. Odabere neki lik, bilo koji, ili figuru koji bi on mogao da bude, i koji se pojavljuje u toj sceni. Zatim vidi ko je tu od ostalih likova iz bajke, u kakvim je odnosima sa njima. Sve vreme prati kako se oseća. Na kraju scenu iz bajke može da završi na način ili kako se i u bajci završava, ili na način kako mu to SADA odgovara.
    A onda ga uputim da vidi da li ta bajka, scena, lik koji je odabrao imaju neke sličnosti sa njegovom realnom životnom situacijom, kao i da vidi, ako je tako, ko bi mogli da budu nosioci ostalih likova od osoba koje su relevantne u njegovom životu.
    Po završetku ove vežbe klijent ispriča kako je protekla (to ne radi tokom vežbe da bi što više mogao da doživi osećanja koja se pojave, a ne da samo priča o njima). I ponovo ga upućujem na to da bude svestan kako se osećaća SADA, dok priča.
    Ovi SADA je važno jer pokazuje kako klijent doživljava svoju sadašnju realnu životnu situaciju. Naravno, treba uzeti u obzir i da su bajke sačinjene od simbola koje su odraz kolektivnog nesvesnog i da pretstavljaju neku vrstu snevanja celog čovečanstva. Ipak, terapeut ne interpretira klijentu njegov izbor, već mu omogućava da postane svestan toga šta njemu znači ta bajka.
    Osobama koje imaju panični poremećaj "Crvenkapa" ne mora da bude omiljena bajka, ali je često odaberu kada panične reakcije postanu hroničnog tipa. I obično kao lik sa kojim se identifikuju bude Crvenkapa. U radu koji kasnije usledi, obično se pojavi tema odnosa sa majkom, koji može simbiotskog tipa.

    Inače, odabir bajke se može menjati tokom psihoterapije, kao i tokom života. Ovo može ukazivati na promene unutar ličnosti klijenta, na promenu životne situacije, kao i na promene u odnosu kljijenta prema životnoj situaciji.

    Pratila sam ove promene i kod sebe radeći sa klijentima. Nekada sam, recimo, kada bi neka žena- klijent odabrala bajku "Snežana i sedam patuljaka" i kao lik sa kojim bi se identifikovala Snežanu, mogla sebe da zamislim kao Snežanu (naravno, treba voditi računa tokom rada da se terapeut ne isprojektuje, pa uvek nastojim da budem svesna onoga što je moje, a šta klijentovo). U jednom trenutku, posle ko zna koliko puta kako sam sebe mogla da zamislim kao Snežanu, zabezeknula sam se kada mi se posle instrukcije da klijentkinja odabere neku scenu iz bajke, pred očima stvorila slika maćehe pred ogledalom, koja pita čarobno ogledalo na zidu ko je najlepši na svetu. :)
    Pre nekog vremena sam počela da se pronalazim u Ariel, iz "Male sirene". Nameravam da uskoro poradim na ovome.

    Što se "Crvenkape" tiče, znači, važno je koji lik, koju scenu klijent odabere, kako se oseća tokom razvijanja te scene.
    Interesantno je da se nekada pomak u rešavanju intrapsihičkih konflikata može videti u odabiru da se promeni kraj scene. Jedna devojka je odabrala scenu u kojoj razgovara sa prerušenim vukom, ali uspeva da prepozna da to nije njena baka i onda odjuri po pomoć pre nego što je on pojede!

    Hvala ti na lepim željama
    Pozdrav

    Danijela

    ОдговориИзбриши