субота, 24. јануар 2015.

PSIHOSOMATSKE BOLESTI

Kada neko dođe na psihoterapiju posle izvršenih lekarskih pregleda kojima je utvrđeno da su njegovi telesni poremećaji i problemi povezani sa psihološkim, odn. da se radi o psihosomatskom problemu, onda se radi na onome što je u osnovi problema. Naravno, potrebno je prethodno izgraditi odnos poverenja između terapeuta i klijenta, sagledati širi životni kontekst klijenta. Ali, u traženju odgovora polazimo od simptoma i fizičkih bolesti. Ako su uzroci telesnih bolesti psihološke prirode, onda se radi o nekim slikama, rečima, uverenjima na koje klijent reaguje bolešću. Tokom terapije se radi na njihovom preispitivanju. Svaka psihosomatska bolest ima svoj smisao i poruku. Ako imamo probleme sa kožom, možda se osećamo ugroženo. Koža je mesto kontakta i razdvajanja sa fizičkom sredinom. Ako je doživljavamo ugrožavajućom na bilo koji način po nas, izbegavaćemo kontakt sa njom, a to se može manifestovati kroz kožna oboljenja. Ako imamo bolove u leđima možda osećamo da se “ceo svet svalio na naša ramena”, da svoju životnu situaciju doživljavamo teškom jer preuzimamo odgovornost ne samo za svoj život, već i život drugih. Ako imamo probleme sa vidom i sluhom, možemo ispitati da li postoji nešto sa čime izbegavamo da se suočimo. Artritis je povezan sa preteranim kriticizmom i nefleksibilnošću u odnosima sa drugima. Ako imamo stomačne probleme, možemo se zapitati šta to ne možemo da “svarimo” u psihološkom smislu. Možemo patiti od zatvora ako se teško rešavamo da se odreknemo nečega što nam više nije potrebno.Rad na psihosomatskim bolestima je potreban ne samo zbog toga što nam one otežavaju život, već i zbog toga što nam govore o našim uverenjima na osnovu kojih na život reagujemo bolešću. Psihosomatske bolesti mogu odvesti u pretežno telesne bolesti. Imala sam slučaj klijentkinje koja je zbog škrgutanja zubima tokom noći imala ne samo bolove u vilici i glavobolje, već je i oštetila zube, pa je morala da ide na intervenciju kod stomatologa. Kolitis koji dugo traje može dovesti do proširenja upalnih promena creva i daljih komplikacija.
Kada kažem da je dobro ako svoje simptome i bolesti volimo, to ne znači da treba da radimo na tome da ih imamo, tj. da budemo bolesni. To znači da ih možemo razmatrati sa ljubavlju prema sebi, jer su oni telesni izraz naših nerazrešenih emocionalnih problema, naša reakcija na njih.

Danijela

петак, 23. јануар 2015.

STRAHOVI U PARTNERSKOM ODNOSU

Strahovi u partnerskom odnosu idu u tri smera: strah od partnera, strah od trećih ljudi i strah od sebe.

Kada je u pitanju prva vrsta straha, treba napomenuti da se mi ne plašimo od partnera kao takvog, već od nečega što bi on mogao da učini. To može biti strah od njegovog izražavanja preterane ljubomore, strah od toga da će nas prevariti ili strah da će nas ostaviti. To može biti i strah da nas partner, zapravo, ne voli ili da nas ne voli takve kakvi zaista jesmo. Strah da nas partner ne voli je malo grublji i tiče se zavođenje i manipulacije od strane partnera, dakle nečega što bi nam partner namerno uradio. Strah da nas partner ne voli takve kakvi doista jesmo je suptilniji i u osnovi je strah od toga da partner netačno definiše realnost, da nas doživljava onakvim kakvi nismo i da nas onda voli kao takve kakvi nismo. Ovo bi mogao da bude strah od toga da smo se partneru pogrešno predstavljali, predstavljali u lepšem svetlu nego što zaista jesmo, i da nas je partner upravo zato zavoleo. (Međutim, ovo bi već spadalo u strah od samog sebe, više nego u strah od partnera). Mogao bi da bude strah od toga da nas partner voli zato što očekuje da ćemo se promeniti, a ne zato što smo sada takvi kakvi smo. (Ovo se u nekoj meri graniči sa strahom od trećih ljudi, tj. od kulture koja u određenoj meri podržava ovakav obrazac ljubavi). Međutim, moguće je i da je to, jednostavno, ono što u svom klasičnom obliku i jeste - strah od toga da partner ima netačnu sliku o nama. Ovaj strah postaje potpuno razumljiv društvenim prihvatanjem razlike između ljubavi i zaljubljenosti. Ova razlika je, doduše, društveno prepoznata već 150 godina unazad. Međutim, tek u poslednje vreme se polako prihvata suštinska razlika između ova dva pojma. Naime, dok voleti nekoga podrazumeva da ga poznajemo takvog kakav jeste, biti zaljubljen u nekoga podrazumeva upravo suprotno - da ga ne poznajemo takvog kakav jeste, tako da na njega možemo da projektujemo svoju sliku o "pravom" partneru. U tom svetlu postaje potpuno razumljiv strah od toga da nas partner ne poznaje takve kakvi jesmo. To je u stvari strah od toga da je partner zaljubljen u nas ili da je nekada bio zaljubljen i da svoj odnos prema nama zasniva upravo na toj sadašnjoj ili nekadašnjoj zaljubljenosti, a ne ljubavi.

Šta je tu toliko strašno?

Sa jedne strane strašno je u smislu osećanja lične vrednosti. Naime, u onoj meri u kojoj osećanje lične vrednosti zasnivamo na tome da li nas partner voli ili ne, u toj meri je strašna ideja da nas ne voli takve kakvi jesmo, nego neku projektovanu sliku. Sa druge strane, ovaj strah se tiče partnerskog odnosa i ide u dva smera: strah za opstanak i za kvalitet odnosa. Ako osećamo da je partner sada zaljubljen u nas i da je zato sa nama u vezi, onda se postavlja pitanje šta će biti kada te zaljubljenost prestane, hoće li i dalje želeti da bude sa nama u vezi, i ako i hoće, kako će ta veza izgledati - sigurno neće kao i sada. Ako osećamo da je partner u vezi sa nama zbog sećanja na nekadašnju zaljubljenost, onda se postavlja pitanje hoće li kvalitet veze sve više i više opadati, tj. hoće li veza sve više da bledi, kako bledi sećanje na ono što je nekada bilo.

Kad smo već pomenuli razliku između ljubavi i zaljubljenosti i strahove povezane sa zaljubljenošću, tu je u prvom planu strah da partner ne postoji. Naime, sam pojam "partner" tesno je povezan sa zaljubljenošću, kao i pomovi "dečko", "devojka" i slično, nevezano za žargon, sleng ili književni jezik. Ovaj pojam, zapravo, nastaje upravo iz naše predstave o idealnom partneru kombinovanim sa društvenim institucijama, kao što su muž, žena. dečko, devojka, brak, veza. Naime, strah od toga da partner ne postoji je strah od toga da ne postoji idealan partner i/ili strah od toga da da društvene institucije ljubavi ne funkcionišu. Mi u nekom trenutku svog razvoja shvatamo da ne postoji onakav partner kakav smo zamišljali i/ili da ne postoji osoba koja bi se dobro uklopila u društvenu ulogu našeg partnera. Ove dve spoznaje i svaka za sebe, a pogotovu zajedno, mogu da budu veoma zastrašujuće. Kao što se možemo plašiti da partner ne voli nas, tako se možemo plašiti i da mi ne volimo partnera, a posle raskida možemo sei plašiti da nas niko nikada neće više tako voleti, ili da mi nikada nikog više nećemo tako voleti.


Danijela