петак, 27. децембар 2013.

TI TRENUCI



Nova godina je dan kao i svaki drugi, ali je društveno označena kao dan kada su svi veseli, srećni i radosni. Nekada može biti velika razlika između onoga kako se zaista osećamo u tom periodu, od onoga što je "očekivano i poželjno".
"Praznična depresija" je, inače, poznata pojava. Da li zato na nju treba da gledamo kao na nešto prolazno, zanemarljivo, poput kijavice? Proći će Nova godina, pa i depresija. Proći će ti neprijatni trenuci u kojima nam je bilo teško,  činilo nam se da su svi zaboravili na nas, da su nas nekako "izdali", bili veseli i raspoloženi i nisu hteli da vide kako nam je, nisu nam se "našli" onda kada su nam bili potrebni.

Ipak, ti neprijatni trenuci su važni i značajni.


Kakav je značaj i važnost ovakvih  trenutaka? Trenutaka kada smo ostavljeni sami sa sobom, na "cedilu".
To su momenti u kojima se suočavamo sa nekim osećanjima koja su nam jako neprijatna. Glavni problem je to što smo ih celog života izbegavali, tako da nam sada izgledaju potpuno nepoznata i strana. A sve ono što je nepoznato i strano deluje zastrašujuće i opasno. Kada malo bolje razmislimo, svaka "izdaja" od strane onih koji su nam značajni, na ovaj ili onaj način vodi do takvih trenutaka. To može biti manje ili više očigledno. Ali, ono što najviše zameramo bližnjima je što u nekim situacijama nisu tu da nas zaštite od naših osećanja, da nam pomognu da se ne osećamo tako kako se osećamo.

Šta možemo učiniti u vezi sa ovim?

Ono što geštalt psihologija uvek preporučuje je eksperiment.  Kad god se pojavi neki problem, teškoća, možemo da zastanemo i da osetimo. Da udahnemo duboko i da osetimo. Šta da osetimo? Šta god. Svako osećanje je dobrodošlo. Iz svega možemo nešto da naučimo. Kako smo sve svesniji svojih osećanja, tako smo sve manje skloni da pravimo dramu oko toga šta naši bližnji rade ili ne rade, a onda smo i sve manje spremni da slušamo njihove drame. 
I ono što može da bude posebno interesantno - da obratimo pažnju na to kako takvi momenti (kada zastanemo i osetimo), utiču na dalji tok događaja  Sve promene su dobrodošle. Posmatrajmo ih znatiželjno, bez prosuđivanja. Zato što se sve ono što se u početku može činiti kao negativna promena veoma brzo može, ako jednostavno budemo sa time, pokazati u pravom svetlu. Ako sa znatiželjom posmatramo život i sve promene u njemu, sve više sagledavamo širu sliku. To isto važi i za odnose sa drugima. Ako sagledamo širu sliku shvatamo da svaka dozvola da osetimo dodaje jednu novu dubinu našim odnosima.

To je ono što je čarolija zivota. Sve ono što nam na prvi pogled izgleda loše ili negativno možemo da sagledamo iz novog ugla, ako jednostavno budemo sa time.


Danijela



недеља, 8. децембар 2013.

RAZMAŽENOST




Roditelji su od samog detetovog rođenja jako okupirani time da ono preživi. Vode računa o njegovim potrebama, sigurnosti. Ovo, naravno, važi za većinu roditelja. Iz ovakvog odnosa nastaje psihička struktura kod deteta koja služi sprečavanju smrti i ona kasnije doprinosi stvaranju njegovog identiteta. Preterana zaštita od ugrožavajucih situacija, međutim, može dovesti do pojave razmaženosti kod dece.

Ovo naročito dolazi do izražaja kroz fazu negativizma treće godine. Dete izgrađuje svoje "ja" tako što odbija sve ono što roditelji traže od njega. To je, u stvari, manifestacija razvoja detetovog identiteta i normalna razvojna pojava. Međutim, kod većine dece roditelji koriguju ovo tako što im postavljaju određena ograničenja. Ukoliko su ta ograničenja previše slaba ili ne postoje, detetov ego ostaje jedna preterano snažna psihička struktura koja ga teroriše tokom čitavog života, faktički ga onemogućava da mu bude stalo do drugih ljudi i da oseti bilo šta duboko.

Razmažena deca postaju razmaženi ljudi. Njima je uskraćena ili ograničena mogućnost da im bude stalo do drugih ljudi. Ako se usude da im bude stalo, bivaju surovo kažnjeni osećanjem frustracije. Frustracija, ili nezadovoljstvo, je normalno u ljudskim odnosima, jer je nemoguće i nepotrebno da nam drugi ljudi ostvaruju sve naše želje. Za razmažene ljude ovo osećanje je nepodnošljivo. Nepodnošljivo je zato što ramaženost znači da ne razlikujemo sebe od svojih želja i svog ponašanja. Ako smo razmaženi, kad god neko neće da nam ostvari želju, mi to doživljavamo kao odbacivanje vlastitog bića. A kad god se neko naljuti na nas zbog nekog našeg ponašanja koje nije prikladno, mi to doživljavamo kao napad na našu ličnost. Pošto su i frustracija i ljutnja sastavni deo međuljudskih odnosa, ovakav stav po pravilu vodi do ravnodušnosti prema drugim ljudima. Ako nam nije stalo drugih, nije nam stalo ni do toga što nas "odbacuju" i "atakuju" na našu ličnost. Onda nema onog nepodnošljivog osećanja frustracije, okeanske neprijatnosti.

Kako razmaženi ljudi održavaju ovu ravnodušnost prema drugim ljudima i prema svetu? Neko bi pomislio da je to vrlo jednostavno, međutim, to uopšte nije slučaj. Ravnodušnost prema drugima nije nimalo prirodna, pa ju je potrebno stalno različitim mehanizmima ublažavati i kontrolisati - alkohol, hrana, droga, cigarete...( ovo ne znači da su svi koji imaju ove zavisnosti bili razmažena deca). Ovu ravnodušnost je tokom života sve teže i teže održavati, pa je potrebno sve veća i veća primena ovih mehanizama. Međutim, u većini slučajeva, to ipak ne pređe neku kritičnu granicu, pa većina razmaženih ljudi uspeva da do kraja života ublažava i kontroliše svoju patnju.
Međutim, time gube sve više i više životne energije i sve im je teže da održavaju iluziju da vode jedan kvalitetan život. Sve im je jasnije koliko sebi uskraćuju ovakvim načinom života.


Danijela




















Photo by Nemanja Stojanović