недеља, 25. август 2013.

DEČJA LJUBOMORA I SPORT



Igor se bavio košarkom od svoje pete godine.  Imao je brata starijeg dve godine koji se takođe bavio košarkom. Njihov otac je obožavao košarku i sam se bavio njome.
Košarka je lep sport i koristan za psihofizički razvoj ličnosti.
Problem je bio u tome što Igor nije voleo košarku, niti bilo koji drugi sport. Voleo je da se penje na drveće i da vozi bicikl iz čiste zabave.
Ipak, postizao je dobre rezultate i u košarci. A onda je jednog dana odbio da ide ne trening.
Otac se zabrinuo, ali je rešio da ne vrši veliki pritisak na njega. Igor je sada bio dvanaestogodišnjak i tek je trebalo da počne da izgrađuje svoju sportsku karijeru, po njegovom mišljenju. Zato se nadao da će ga to „proći“.
Ali, to se nije desilo. Zato je otac došao na konsultaciju u psihološko savetovalište. Želeo je da Igor dolazi na psihoterapiju i da nastavi da trenira košarku.
Igor je došao, i veoma brzo je postalo jasno da je igrao košarku da bi pridobio očevu pažnju, koja je bila podeljena između njega i njegovog brata.

Za dete roditelji predstavljaju veoma značajne figure. Oni metaforički izražavaju vrline brige o sebi, nežnosti i vođstva u životu. Ta metaforika se u početku izražava na društveno vidljiv način zato što je detetu za fizički opstanak zaista potrebna briga, nežnost i vođstvo roditelja. Kako se dete razvija, ova fizička, društveno vidljiva komponenta, postaje sve slabija, a metaforička uloga roditelja se sve više izražava na suptilniji psihološki način. Ova suptilnija uloga roditelja ostaje veoma značajna do kraja njihovog života, pa i kasnije, posle njihove smrti.

Kao i roditeljska ljubav, tako i osećanje ljubomore može da ima veoma značajnu metaforičku ulogu. I u ovom slučaju u početku je to društveno vidljivo jer predstavlja neophodnu fazu u psihičkom razvoju deteta. Kasnije u toku života dečja ljubomora prestaje da bude društveno vidljiva, a njena metaforička uloga se izražava na suptilniji psihološki način. To, u stvari, znači da se osoba angažuje u raznim aktivnostima koje imaju različit društveni smisao, a u stvari imaju prikriveno psihološko značenje izražavanja osećanja dečje ljubomore.

Jedna od aktivnosti koje su pogodne za tu svrhu je bavljenje sportom (to, naravno, ne znači da svako ko se bavi sportom izražava dečju ljubomoru).


Dečja ljubomora je uglavnom usmerena ka drugoj deci za koju se oseća da bi mogla da "preotmu" roditeljsku ljubav (najčešće su to braća i sestre). To često dovodi do suparništva i takmičarskog odnosa. To se može kasnije u životu izraziti na neurotičan način kao prisila za postizanjem određenih rezultata u raznim oblastima života, a sve sa ciljem da se stvarno ili simbolički bude bolji od brata ili sestre. Jer ljubomora je strah da će voljena osoba (u ovom slučaju roditelj), zavoleti nekog trećeg (u ovom slučaju brata ili sestru) i da će zato prestati da voli onoga ko je ljubomoran. Ljubomora se razvija kroz život tako što počinje od osećanja dečje ljubomore koja je često pomešana sa separacionim strahom, zavišću i mržnjom.

Sport, onako kako ga shvatamo u zapadnoj kulturi, može da bude veoma pogodan za izražavanje ovog suparništva. Dete može da se takmiči za roditeljsku ljubav bukvalno se takmičeći u nekoj od sportskih disciplina. Suparništvo je ovde ključna reč, ima glavnu ulogu u našem shvatanju sporta. To postaje naročito očigledno ako se istražuju profesionalne karakteristike sportskih trenera, i uopšte, ako istražimo nešto što bi se moglo nazvati subkultura sportskih radnika. Primetno je da se deca vaspitavaju (ova reč "vaspitavaju" je prikladna ne samo kada je reč o profesorima fizičkog u osnovnim i srednjim školama, koje su, pre svega, vaspitne ustanove, već i kada je reč o osobama koje rade sa decom u uzrastu osnovne i srednje škole) da se bore jedna protiv drugih, da je cilj sporta pobeda, a gubitak je, u najboljem slučaju, nešto što treba naučiti prihvatiti da bi se još bolje pobeđivalo na malo duži rok.

Psihologija sporta se bavi istraživanjem međusobnih uticaja psiholoških faktora i bavljenja sportom.
 Sa jedne strane istražuje kako psihološki faktori utiču na postizanje sportskih rezultata. I ovde je zbog reči "rezultat" (ne zbog same reči, nego zbog toga što ona verno opisuje ono čime se ova grana psihologije bavi) očigledno koliki je uticaj našeg shvatanja sporta (orijentisanost na rezultat) ima na nauku. Nauka je na neki način ograničena kulturološkim shvatanjima i, u principu, prati, naslanja se i nadovezuje na dominantno društveno shvatanje. Naravno, i ovde ima puno izuzetaka. Svaki naučni radnik je slobodan da istražuje fenomene iz ugla gledanja koji se kosi sa konvencionalnim. Tako bi se u baštini psihologije sporta sigurno mogli pronaći naučni radovi na temu kako psihološki faktori utiču na to da osoba bude prisutna u sportskoj aktivnosti u kojoj se angažuje. Koliko psihološki faktori utiču na to da zaista iskusimo sportski događaj u kome učestvujemo.

Sa druge strane, psihologija sporta proučava i uticaj bavljenja sportom na razvoj ličnosti. Na koji način se ovde ogleda uticaj društvenih shvatanja sporta na ovu naučnu disciplinu?

Najkraći odgovor na ovo pitanje bio bi: "U zdravom telu zdrav duh".

Ova latinska poslovica (mens sana in corpore sano) može se shvatiti na mnogo načina, a onaj koji se uobičajio, naročito u bivšim socijalističkim zemljama, bi se mogao nazvati "fizička disciplina", odn. disciplinovana upotreba svog fizičkog tela na način na koji nam roditelji ili drugi autoriteti poručuju da je ispravan. Logično, kada psihologija sporta proučava uticaj ovakvog bavljenja sportom na razvoj ličnosti, prvo što naučniku pada u oči je povećana "psihološka disciplina", odnosno spremnost da disciplinovano razmišljamo na način koje društvo ocenjuje kao zdrav.

Već smo nešto rekli o sportskim trenerima, a ono što je takođe interesantno jeste na koji način roditelji biraju trenera kome će poveriti svoje dete. Ako bavljenje sportom nema veliki značaj za roditelje (iako možda baš ima veliki značaj za dete, bilo zbog toga što se takmiči za roditeljsku ljubav, ili iz bilo kog razloga), moguće je da će ga jednostavno odvesti tamo gde je najbliže i najzgodnije. Međutim, moguća je i nešto drugačija situacija. Moguće je da roditelj, iz bilo kog razloga,podsiče tzv. takmičarski duh, odnosno borbeni mentalitet kod svog deteta. Logično je da će u takvoj situaciji tražiti trenera koji će da ga podrži u tome. Ali, ako iz bilo kog razloga dete završi kod trenera koji odskače od onoga što je uobičajeno u sportskoj subkulturi, tu može doći do sukoba.

Može se desiti da trener neće da forsira dete na nešto što mu ne odgovara, a roditelj ga onda optužuje da zanemaruje njegovo dete i da mu ne omogućuje da se izrazi. Tu se trener može suočiti sa sličnim izborom kao naučni radnik kome se preti ukidanjem budžetskih sredstava, kao dete kome preti podsmeh vršnjaka, ali ne retko i profesora, zbog slabih sportskih rezultata. Dakle, trener se suočava sa izborom da li da popusti pod pritiskom, ili da postupi onako kako oseća da je ispravno. Nesumnjivo, onoga ko se opredeli za ovo drugo, nazvaćemo hrabrim. Ali, kako ćemo nazvati roditelja koji vrši pritisak? Zapravo, nije toliko ni važno kako ćemo ga nazvati, nego šta se sa njim dešava na kraju, kakva izgleda njegova starost? Izgleda kao i starost svakog drugog roditelja. I to nas dovodi do pitanja sa početka: kako se menjaju odnosi između roditelja i deteta tokom starenja?

Da li roditelji gube psihološki uticaj na dete kako postaju fizički i često i mentalno slabiji tokom starenja?

U principu- ne, osim ako osoba nije emocionalno sazrela. Emocionalno sazrevanje, između ostalog, podrazumeva izgradnju vrlina pažnje, nežnosti, brige o sebi, vođenja sebe kroz život. U metaforičkom smislu- biti roditelj svom unutrašnjem detetu. Ako emocionano ne sazremo, onda roditelji koji su imali veliki psihološki uticaj tokom detinjstva, uspevaju, na neki način, da ga održe uprkos fizičkom i, eventualno, mentalnom slabljenju. Uspevaju i da se pobrinu da se ovaj uticaj nastavi, kroz sećanja na njih, i posle smrti.

Ako preduzmemo odgovornost da sami sebi budemo roditelji, onda možemo da sa svojim spoljašnjim roditeljima, izgrađujemo autentičan ljudski odnos, odnos između dve odrasle osobe.


Danijela


















Photo by Nemanja Stojanović