среда, 27. јун 2012.

DANIJELINI ZAKONI




Prvi Danijelin Zakon: Glavobolja prestaje ako se popije kafa slana od suza koje smo isplakali.

Drugi Danijelin Zakon: Kada se dremne u ovo doba dana, u ovo doba godine, sve lepo što se odsanja postaje realnost. Zakon važi za ono doba dana i ono doba godine kada se i čita.

Treći Danijelin Zakon: Čekanje da se pojavi srodna duša je kao čekanje autobusa koji se pojavi baš onda kada zapališ cigaretu - srodna duša se pojavi baš onda kada rešiš da prekratiš vreme tako što ćeš biti sa nekim drugim.

Četvrti Danijelin Zakon: Ako ne znaš kako si, uvek će se naći neko ko će ti to reći.

Peti Danijelin Zakon: Uvek kada odlučiš da konačno rešiš neki problem, on se na neki način reši sam.

Šesti Danijelin Zakon: Šta god da kažeš, tvoja majka će uvek da te poklopi. Ako te ne poklopi, to je samo zato što se uzdržala.
Amandman Mirele Pavlović:  A ako se i uzdržala, to je samo zato što čeka bolji trenutak da te značajnije poklopi.

Sedmi Danijelin Zakon: Tvoja najbolja drugarica će uvek hteti da ti otme dečka (ako si žensko) i tvoj najbolji drug će uvek hteti auto bolji od tvog (ako si muško).

Osmi Danijelin Zakon: Debljina stomaka muškarca je direktno proporcionalna distanci koju želi da ima u odnosu na ženu.
Amandman Violete Iks: I distanci koju ima.

Deveti Danijelin Zakon: Debljina stomaka žene je obrnuto proporcionalna količini pažnje i ljubavi koju dobija od muškarca.

Deseti Danijelin Zakon: Žena dobija pažnju muškarca onda kada joj ona najmanje treba.
Amandman Cvetane Crnobaric: I to od onog od koga joj najmanje treba.

Jedanaesti Danijelin Zakon: Žena koja mnogo priča samo ne zna kako da prestane da priča.

Dvanaesti Danijelin zakon: Kada te neko ignoriše, najbolje je da napraviš cirkus da bi skrenuo njegovu pažnju na sebe. Taj neko će nastaviti da te ignoriše, verovatno čak i više, ali ćeš se lepo zabaviti.

Trinaesti Danijelin Zakon:  Ako ti neko zazvoni na vrata, nikada nemoj da pitaš: "Ko je?". Saznaćeš ko je kad otvoriš vrata. Inače će komšije da pričaju kako si mnogo radoznao/la i da bi želeo/la  sve da znaš.

Četrnaesti Danijelin Zakon: Ljudi se uvek nađu. Nema šanse da se ne nađu oni koji treba da se nađu.

Petnaesti Danijelin Zakon: Nema potrebe da se praviš važan/na. Ti već jesi važan/na.

Šesnaesti Danijelin Zakon:  Ako ne znaš šta ćeš sa sobom, pitaj prvog prolaznika. Velika je verovatnoća da ti kaže nešto zdravorazumsko što ti promiče.

Sedamnaesti Danijelin Zakon: Sve ono što nas ne ubije nas mnogo oslabi.


субота, 23. јун 2012.

SMEJEM SE, DAKLE POSTOJIM



Ovaj blog objavljujem kao uvod, takoreći pred - blog, za naredni, koji će biti o osećanju smešnog i smislu za humor. Radi se o jednom događaju koji je meni bio jako smešan, a nekima od onih sa kojima sam htela da podelim to, nije. Dakle, poenta je da su različitim ljudima smešne različite stvari, i na to utiče više faktora o kojima ću pisati.
Evo događaja.

Krenula sam da posetim Jelenu, svoju sestru od tetke. Ona je tada živela u Vranju, u naselju koje se zove "Češalj". Došla sam do njene zgrade, popela se na prvi sprat na kome je stanovala i otvorila vrata (oni nikada nisu zaključavali stan). Zapahnuo me je dobro poznati miris duvanskog dima i nekog jela. Otišla sam do kuhinje-trpezarije gde su svi provodili najviše vremena. Tamo je za  stolom sedeo jedan mladić i pušio cigaretu. Odmah sam se iznervirala što me Jelena nije dočekala kao što smo se dogovorile, i još je ostavila stranog čoveka samog u kući.
Rekla sam mu: "Zdravo" i sela i ja za sto.
On je nastavio da puši i nije ništa rekao. Sedeli smo tako desetak minuta. Postajao mi je sve sumnjiviji i sve me više nervirao svojim drskim ponašanjem (potpuno mirnim sedenjem i neobraćanjem pažnje na mene).
Rekla sam mu, koliko da shvati sa kim ima posla: "Ja sam Jelenina sestra".
On mi je rekao: "Ja sam Jelenin brat".
Nisam mogla da poverujem da neko može biti toliko drzak da me gleda u oči i laže.
"Jel' da?", kazala sam ironično - sarkastično.
"Čudo da se ne poznajemo", reče on potpuno hladno.
"Ja sam iz Beograda", naglasih.
"Pa šta?", upita on ironično - sarkastično.
 Gledali smo se jedno dva minuta i onda shvatili da nešto nije u redu.

Evo šta nije bilo u redu: naselje se zove "Češalj" zato što su sve zgrade potpuno iste. Ušla sam u pogrešnu zgradu, u pogrešan stan, i razgovarala sa dečkom koji ima sestru koja se takođe zove Jelena.
Nikome kasnije dugo nisam pričala o ovome, ali se pročulo - Vranje je mali grad, a moja sestra Jelena je bila drugarica sa tom Jelenom, sestrom hladnokrvnog mladića koga nije impresionirala gošća iz Beograda.

Sve ovo se dešavalo pre par stotina godina, tako da sam vremenom počela da zaboravljam na svoju sramotu, te sam mogla i da pričam o tome. Ali nikome nikada nije bilo toliko smešno kao meni.


Danijela


















Photo by Nemanja Stojanović

петак, 22. јун 2012.

MORE THAN WORDS




Svi mi, samim tim sto smo živi, imamo razne potrebe i želje. Za ostvarivanje mnogih od njih neophodni su drugi ljudi. Da bismo realizovali svoje potrebe i želje uz pomoć drugih ljudi,upućujemo im određene poruke i primamo od njih iste. Ovo je komunikacija.Od toga koliko je uspešna zavisi u znatnoj meri koliko ćemo biti zadovoljni sobom u svom životu. Zato je dobro da poznajemo i izgrađujemo razne tehnike komunikacije.
Međutim, problemi u oblasti komunikacije ne nastaju jedino, pa čak ni pretežno zbog nepoznavanja određenih tehnika. Danas je znatna informisanost o ovome - naročito u poslovnoj komunikaciji , onda u uvek interesantnoj partnerskoj, a u poslednje vreme i u komunikaciji roditelj - dete. Kako prilagoditi oblik i sadržaj poruke koja se prenosi primaocu da bi rezultat bio efikasan (odvojiti bitno od nebitnog, naglasiti suštinu), kako prepoznati kada nas neko laže, kako pokazati da nam se neko sviđa, kako dete naučiti određenom obliku ponašanja itd. Ovo je potrebno i korisno znati.
Problem može nastati ako se određene tehnike koriste sa ciljem koji nije suštinska komunikacija (npr. nekome upućujemo poruke naklonosti sa ciljem ne zbližavanja, već zavođenja i manipulacije). Ovo je problem ne samo zato što vodi ka nepoštenoj komunikaciji i neuvažavanju drugog, vecći zato što nas udaljava od sopstvenih potreba i želja. Kada smo svesni sebe i toga kako se osećamo i šta želimo, nije nam potrebno da kod drugog stvaramo nerealnu sliku sebe, odn. da na loš način koristimo poznavanje komunikacionih tehnika. Kada smo prisutni u svom životu, prepoznajemo šta je ono što želimo, a šta ono što ne želimo. Onda je dobrodošlo poznavanje načina da to i izrazimo, mada su mnogi od njih i spontani. Tako možemo da postavimo dobro granice u odnosu na druge - moći ćemo da kažemo "ne" kada nešto ne želimo i "da" kada nešto želimo. Ovo je zrela komunikacija: odgovorni smo za sopstveno ponašanje, ali ne i za osećanja druge osobe. Ako nam je teško da kazemo "ne" jer mislimo da ćemo drugog time povrediti, na dobrom smo putu da otežamo i iskomplikujemo ovaj odnos.
Kada su u pitanju osećanja neverbalnom komunikacijom se prenose najvažnije poruke. Ipak, treba uvek uzeti u obzir i kontekst u kome se javlja određeno ponašanje (ako se neko vrpolji na stolici, možda je to zato što je stolica neudobna, a ne zato što laže). Takođe je potrebno uporediti određene gestove, mimiku, sa ostalim oblicima kako verbalne, tako i neverbalne komunikacije (neko nam upućuje osmeh, ali su mu oči "ukočene" -lažni osmeh, ili nam upućuje komplimente stisnutih ustiju i sl.).
Dobra komunikacija nam je jako važna jer nam omogućava zadovoljavanje potrebe za kontaktom sa drugim ljudskim bićima. Kada smo u dobrom kontaktu sa samima sobom i sa drugima, kvalitet života nam je dobar.


Danijela



















Photo by Nemanja Stojanović

уторак, 5. јун 2012.

LITTLE DROP OF POISON




Za nekoga kažemo da je zloban onda kada svesno želi da nanese zlo nekome. Za ovo nema nikakav opravdani razlog.
Možda je ovo teško razumeti, kao i razne stvari kojima se ne vidi uzrok. Ali, to što se ne vidi uzrok ne znači da ga nema.
Pojam zla je dosta razmatran u filozofiji i religiji. O zlu se govori kao o sili koja je usmerena destrukciji, uništenju, nanošenju  patnje i bola drugome.
U psihologiji se težnja za ovakav odnos prema drugome  objašnjava osećanjem mržnje. Mrzimo nekoga zato što ga doživljavamo kao izvor opasnosti po sopstveni život, iako mu nismo dali nikakav razlog za to. U takvoj situaciji možemo biti pokrenuti na akciju ka njegovom uništenju.Tako dolazi prividno do jednog začaranog kruga - možemo biti zli prema nekome zato što smatramo da je on zao.

Pošto nema opravdanih razloga za osećanje mržnje koje stoji iza zlobe, može se govoriti o neadekvatnom osećanju. Neadekvatna osećanja imaju svoj izvor u osećanjima sa kojima nismo u kontaktu, nismo ih svesni.
To su neprijatna osećanja koja smo nekada u prošlosti blokirali, ali ona provejavaju našim životom u raznim situacijama u sadašnjosti. Ovo nas vezuje za prošlost i onemogućava nam izvorni odgovor na neku situaciju - reagujemo emocionalnom navikom. Da se radi o emocionalnoj navici  možemo prepoznati ako reagujemo preterano u nekim situacijama, ili ako prema drugima osećamo neadekvatnu ljutnju, bes, mržnju.  Razlog ovome je što u njima vidimo odraz otuđenih delova svoje ličnosti sa kojima nismo u kontaktu.


Blokirana emocionalna iskustva su vezana za neke događaje - uglavnom određene specifične gestove roditelja, njihova ponašanja koje nismo mogli da razumemo, ili smo ih pogrešno razumeli, često kao potvrdu da nismo dovoljno vredni, tj. da nismo vredni ljubavi ili da nismo vredni poštovanja. Ako smo došli do takvog zaključka u detinjstvu, onda se i danas tako osećamo, bili mi toga svesni ili ne.
Ovde se mogu potražiti  koreni zlobe. U drugome vidimo izvor opasnosti za nas zato što je taj drugi samo glasnik koji nas podseća na neki naš otuđeni deo ličnosti. Taj deo ličnosti doživljavamo nedovoljno vrednim, lošim, suštinski zlim.
I najmanja kap zlobe može da nas "zatruje" jer nas okreće ka traženju izvora sopstvenog bola i patnje u nekom drugom. Izvor sopstvenog bola i patnje je u nama. Prevazilazimo ga tako što osvešćujemo svoja blokirana osećanja.

Tako stvaramo mogućnost da živimo autentično i vraćamo radost i uzbuđenje življenja u svoj život.


Danijela


















Photo by Nemanja Stojanović

субота, 2. јун 2012.

EMDR





Još od ranog detinjstva mi obrađujemo informacije i sakupljamo ih u bazu podataka. Ta baza je podeljena tematski u različite foldere. Informacije koje se odnose na jednu istu temu nalaze se u istom folderu. Kada se nešto novo desi i kada mi to opazimo, pretražujemo foldere u bazi podataka kako bismo utvrdili šta znači to što je opaženo i koliko je to važno.

Na primer, ako nam je u detinjstvu na proslavi nekog rođendana pažnju privukao klovn koji nam se mnogo dopao, a takođe i kiša koja je napolju lila kao iz kabla, te dve grupe informacija smo verovatno skladištili u dve različite baze podataka - jednu koja se tiče zabave, i drugu koja se tiče vremenskih nepogoda. Ovakvo optimalno skladištenje podataka je moguće zbog toga što su obe grupe informacija (one koje se odnose na klovna i one koje se odnose na kišu) obrađene na celovit način, pa je moguće i njihovo efikasno skladištenje.

Proces formiranja baze podataka često je, u detinjstvu, ometen određenim zbivanjima koja bismo mogli nazvati traumatičnim. To mogu biti događaji koje društvo priznaje za traumatične (velike traume) i druga zbivanja koja su za pojedinca traumatična (male traume). Traume značajno utiču na sve procese razmišljanja i obrade podataka, a to utiče i na način njihovog skladištenja. U traumatičnim situacijama često ne uspevamo da obradimo informacije u dovoljnoj meri da bismo mogli da ih rasporedimo u odgovarajući folder. Umesto toga mi ih tako neobrađene skladištimo u njihovom sirovom obliku. Taj sirov oblik je u stvari jedan stav o samom sebi koji se može svesti u jednu kratku rečenicu (npr. "ja sam loš", "ja sam bespomoćan"...). Skladištenje ovih sirovih informacija povezanih sa traumom odvija se na poseban način. Umesto da se tematski grupišu u odgovarajuće foldere, ove informacije po specijalnom postupku dobijaju svoj zaseban, specijalan folder. Ovaj folder je neurofiziološki odvojen od svih ostalih. Kada opazimo nešto što je slično sadržaju informacije koja je sačuvana u specijalnom folderu, proces pretraživanja baze podataka koji pokrećemo kako bismo utvrdili šta znači i koliko je važno ono što smo opazili, odvodi nas do specijalnog foldera u kome se nalaze informacije čiji sadržaj liči na ono što smo upravo opazili.

Na primer, ako smo u detinjstvu prisustvovali rođendanu na kome se otac napio i udario nas, a napolju je padala kiša, to je za nas možda bilo traumatično iskustvo. Ako je tako, nismo obradili informacije vezane za ovu situaciju, nego smo ih skladištili u njihivom sirovom obliku ("ja sam loš", "ja sam bespomoćan"...). Zašto ovo nazivamo njihovim sirovim oblikom, ili, preciznije rečeno polusirovim? Zbog toga što smo do ovakvog zaključka (negativne kognicije) došli uzimajući u obzir samo jedan deo relevantnih informacija. Na primer, ako je naša negativna kognicija "ja sam loš", moguće je da nismo obradili informaciju da su nam mama, babe, dede, tog istog dana rekli kako nas puno vole i da smo mnogo dobri, i da nam je mama objasnila da to što nas je tata udario nema nikakve veze sa nama, nego sa tima što se tata napio.

Kroz EMDR (Eye Movement Desensitization and Reprocessing) povezuju se različiti delovi mozga i informacije iz specijalnih foldera povezuju se sa ostalim informacijama. To nam omogućuje da kompletiramo proces obrade podataka.

Moguće da u našem detinjstvu zaista nije bilo dovoljno potvrda da smo dobri. U tom slučaju moguće je kroz EMDR povezati informacije iz detinjstva koje nam govore da nismo dobri sa potvrdama koje smo u odraslom dobu dobijali o svojoj dobroti. Ako nema takvih potvrda dovoljno ni u odraslom dobu, moguće da terapeut kaže i objasni klijentu da je dobar i da se ta nova informacija poveže kroz EMDR sa traumatičnom situacijom u detinjstvu i sa informacijama koje su povezane sa tom situacijom.

Tako se omogućuje da se dovrši obrada informacija i da se onda one pravilno skladište.

Ovo se radi tako što pođemo od skorijeg događaja koji izaziva neprijatna osećanja. Zatim se utvrdi koje je to otprilike osećanje (gruba podela na ljutnju, strah, tugu...) i u kom delu tela ga osećamo. Onda se "vraćamo" u prošlost i tražimo pojavu tog istog osećanja sve dalje i dalje u prošlost, dok ne dođemo do početne traumatične situacije. Onda utvrđujemo šta mislimo o sebi kad pomislimo na tu traumatičnu situaciju (negativna kognicija "ja sam loš") i šta bismo voleli da mislimo o sebi kad pomislimo na tu situaciju ("ja sam vredno ljudsko biće"). Zatim se bilateralnom stimulacijom mozga (određena vrsta pokreta ruke terapeuta u vidnom polju klijenta) smanjuje osetljivost na negativnu kogniciju, a povećava osetljivost na pozitivnu kogniciju. Bilateralna stimulacija mozga se izaziva angažovanje nervnog sistema kao u REM fazi sna, što se vidi po pokretima očiju klijenta. Cilj je povezivanje informacija skladištenih u levoj sa informacijama skladištenim u desnoj strani mozga i na taj način omogući integracija neintegrisanih emocionalnih iskustava. Na taj način postižemo određeni emocionalni uvid - šta je to čega do tada nismo bili svesni.

Ova metoda se može primenjivati isključivo od strane terapeuta edukovanog za EMDR i to primenom posebno određenog protokola.


Danijela